Vukašin OBRADOVIĆ za VJESTI: Milo i Vučić, nego KO

Tautologija, samo prividna, kandidature Andrije Mandića je ponajprije u tome što onaj koji najviše podržava njegovu predsjedničku nominaciju zapravo mora sve da učini da Andrija kojim slučajem ne postane predsjednik Crne Gore. Jer, Vučiću nije potreban, bar ne u ovom trenutku, Vojvoda na prestolu kralja Nikole, između ostalog i zato što Srbi u Crnoj Gori ne mogu biti nacionalno ugnjetavani, uz permanentne atake na njihovu istoriju, vjeru i Crkvu, i da istovremeno imaju Srbina predsjednika.

Prosto, to tako ne ide, a i trenutak je delikatan. Priznanje nezavisnosti Kosova i uvođenje sankcija bratskoj Rusiji kao Damoklov mač vise nad Srbijom. Dolazi proljeće i sa njim vrijeme teških odluka za Vučića. Valja se svašta nešto potpisivati a pomoć vascijelog srpskog sveta, pa i ovog u Crnoj Gori, u takvoj situaciji može biti dragocjena. Aca Srbin, dok svašta nešto parafira, ne smije da se odrekne Montenegrina, ANB-a, Zvicera, snajpera uperenih u čovjeka koji pancir prezire, ugroženog srpstva u Crnoj Gori jednom riječju.

Na kraju krajeva, Vučić ne može da dozvoli da baš sada ostane bez Mila jer Đukanović najbolje razumije koliko je za obojicu važna ta ravnoteža obostranog (ne)prijateljstva.

I ne samo to, Milo, sa druge strane, najbolje i najumnije od svih pretendenata na presto uviđa da Crnogorci u Crnoj Gori ništa manje nisu ugroženi od crnogorskih Srba.

Dakle, prilično je jednostavno. Da bi Vučić mogao i dalje uspješno, kao i do sada, da predvodi i štiti crnogorske, ali i ostale Srbe u matici i rasijanju, Andrija Mandić ne smije postati predsjednik jer je to najbolji način da se zaštiti interes srpskog naciona u Crnoj Gori. Dobro, i interes Aleksandra Vučića, ali to se valjda podrazumijeva.

Andrija, dakle, mora da izgubi ali poraz mora biti dostojanstven: u drugom krugu, uz malu razliku i obavezne izborne manipulacije i krađu glasova. Za Andriju, Pipuna i ostale srpske lučonoše predodređena je uloga žrtve. Ne pobjednika. Ostaje samo, ako već nije, neko to kaže i Mandiću.

Nije, međutim, Vučićeva muka jedna. Dobro, riješio je Spajića uz nesebičnu pomoć samog Milojka ali veoma važno za opstanak i borbu Srba u Crnoj Gori i Vučića u Srbiji je i da se predsjedničke fotelje eventualno ne domognu Jakov Milatović ili Aleksa Bečić. Takav ishod izbora bi Vučića doveo u nezavidnu poziciju.

Zamislite samo koliko bi to neozbiljno izgledalo da nedjeljom ujutru, kod Jovane na Pinku, Dragan J. Vučićević i Nebojša Krstić, dva sata zapomažu kako Jakov, ej Jakov, ugrožava srpski habitus u Crnoj Gori?! Ili da Aleksa, u dogovoru sa kavčanima ili škaljarcima i Veljom Nevoljom priprema likvidaciju Aleksandra Vučića?! I što je još gore, zna to vrlo dobro Vučić, nema tog majčinog sina koliki god Srbin bio, koji bi sjutradan, po kiši i snijegu, kao onomad, sve i da Amfilohije vaskrsne, izašao na litije protiv Milatovića ili Bečića.

Sa druge strane, smatra Vučić, ni građanistima nije baš u interesu da Mandić naslijedi Mila. Nije samo u pitanju njima neprihvatljiv politički i nacionalni Andrijin program, već i činjenica da je mnogo lakše motivisati birače na antimilovskoj platformi nego preko puta sebe imati reformisanog Mandića iza koga stoji srpska zajednica. Zato i Demokrate i PES nemušto ćute na otvorenu ponudu DF o bezuslovnoj podršci u drugom krugu.

Nije Vučić nacionalno sebičan. Sagledava on i interese Crnogoraca suverenista, čini se, bolje od njih samih. Jer, ako pobijedi neko od ove dvojice, nema više etnički ugroženih Srba, a kad nema etnički ugroženih i zato pobunjenih Srba, od koga će komite braniti čojstvo i junaštvo i tisućgodišnju crnogorsku državnost?

Vučiću je lako. Ima on na vječitom lageru ustaše i balije, Albance da ne pominjem. A, šta će independisti? Njima je izbor skučen i ograničen na Srbe i Srbijance, četnike i Crkvu Srbije. Dobro, tu su i braća Rusi ali njih smo oko onog neuspjelog državnog udara dobrano potrošili.

Zato crnogorski Crnogorci moraju da čuvaju i njeguju ove i ovakve crnogorske Srbe kao zjenicu oka svog.

Znajući sve to, Vučiću nije bilo teško da donese adekvatan zaključak. Ne može Andrija, još manje Jakov ili Bečić.

U takvoj situaciji, ostaje jedina solucija – Milo, nego ko.

Đukanović je preiskusan političar da ne bi prepoznao spasonosnu priliku koja mu se iznenada ukazala nakon što je postalo jasno da Andrija ne može dva puta da zagazi u istu Moraču, a građanisti nisu uspjeli da se dogovore o jedinstvenom kandidatu koji je mogao da bude ozbiljna prepreka Milu za treći mandat.

Interesi balkanskih saurona su se, eto, još jednom poklopili a nama, običnim smrtnicima, prepušteno je velikodušno da još jednom potvrdimo njihovu volju.

Malo li je?

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije „Vijesti“)

Kolumnu Vukašina Obradovića „Milo i Vučić, nego ko“ prenosimo u celosti i bez dodatnih izmena. Ovaj tekst nije sadržaj porala InfoVranjske.rs