Običan dan u Srbiji



Ponedeljak, ovaj poslednji, još jedan prokleti dan kakvih je sve više u poslednje vreme.

Sećate se: temperatura je bila toliko visoka da se čoveku nije izlazilo iz kuće.



Kasno popodne, sa juga se pojaviše mutni oblaci, potom poče da grmi, a nešto pre osamnaest sati padoše prve kapi kiše. Lepota.

No, ne biva: posle dva-tri minuta nestade struje.



A kada se to dogodi, nestaje slike na televiziji, fiksni telefoni prestaju da rade, nema interneta, staju hidrofori pa nema vode… Staje život.

A Bog je svedok da tog ponedeljka nije bilo nevreme, nije bilo provale oblaka, nije bilo vetra – jednostavno, padala je obična letnja kiša.

Ali, kao u onoj anegdoti: negde je neko kuče popiškilo banderu, što je bilo dovoljno za kvar na mreži.

Dakle,, taj kvar „negde dole“ traje već nekoliko mesecima, a da u Elektrodistribuciji nikome ne pada na pamet da se njime pozabave.

Od posle rata i 44′ do danas, ustavne i građanske obaveze nas, potrošača električne energije, i usluga koje nam Elektrodistribucija obezbeđuje za naša pare, u obrnutoj su proporciji.

Posle pola sata, kada se vreme malo smirilo, setih se da pozovem dispečera u Elektrodistribuciji.

Sa mobilnog telefona biram već dobro poznati fiksni broj 431-961, jedan od nekoliko onih koje znam napamet: jedan put, dva puta, pet puta…15 puta.

Ne biva: svaki put, posle dve sekunde, bez onog uobičajenog ti-ti, ti-ti… Veza se prekida, a u slušalici se ne čuje ni najmanji šum.

Kako sam se u poslednje vreme naslušao i ovog „gluvog telefona“, zovem direktora Elektrodistribucije da mu se požalim.

On me ubeđuje da prvi put čuje za „taj sistem“ rada telefona i obeća da će odmah to da proveriti. Minut-dva kasnije, javio se.

„Ja sam od prvog pokušaja dobio taj naš ’crveni’ broj, koga znaju svi potrošači. Ali, imate i broj 420 270“, objašnjava direktor.

Ja, tvrdoglav, ponovo prvo zovem onaj „crveni broj“, ali dobijam isti rezultat kao i 15 puta pre toga.

Potom zovem broj koji mi je direktor preporučio. Vidi čuda, ovaj broj sam dobio odmah.

Nekoliko minuta potom, struja je došla. Kao da se Bog s neba javio.

Palim računar, jer me čeka veliki posao – pišem temu za „Vranjske“, koju neću završiti do kasno u noć.

Kad, hoćeš, kvrc… I opet nema struje. Jovo nanovo, sedim i počinjem da pričam sam sa sobom – kao i toliko puta do sada.

U tom trenutku sa VIP-ove mreže dobijam SMS: „Dobrodošli u Makedoniju. Cene u okviru Balkan zone su…“

Kako ono beše – ovo je Srbija, ovo je 21. vek.

Začudo, pola sata kasnije, u drugom dnevniku RTS, gledao sam neku drugu Srbiju.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar