Sećate se sedamdesetih, osamdesetih prošlog veka, kada je Vranje bilo privredno čudo na jugu (Japanci i ostali vredni narodi).
Tada su u naš grad, tj. u naše fabrike Simpo, Jumko, Koštanu, Zavarivač, Slobodu, dolazili stručnjaci i visokoobrazovani ljudi, kao i radnici da ovde rade, uče, privređuju.
Naročito iz susednih nam opština iz Makedonije i gradova iz Srbije, pa i Leskovca.
Danas se sa setom sećamo davnih, divnih vremena.
Te su godine nepovartne, ali razlozi propasti vranjskog čuda su vrlo jednostavni: svojina i svojinski oblik.
Drugi su brzo uvideli i shvatili i svoje fabrike i privredu, negde devedesetih i kasnije ili oterali u stečaj, sproveli privatizaciju (prodali ili pretvorili u AD- društva), našli strateškog partnera, sproveli socijalne programe do kraja itd.
Danas u susednom nam Leskovcu (Mančester na jugu, kako su ga zvali) nemate nijednu fabriku koja nije privatizovana ili kao što su kod nas u restrukturiranju, koje evo, traje dvadeset i više godina.
Vranje još robuje državnoj svojini.
Da se svake godine nešto na tome radilo, deo po deo, ali govorili su – nedeljivo, nemoguće.
Čak su i sindikati ulivali lažnu nadu radnicima i propalim preduzećima, potpomognuti političkim diletantima i stranačkim borbama.
A, u susednom nam Leskovcu se samo u subotu proda, kažu, davdeset tona roštilj mesa.
Izračunajte koliko je to pljeskavica.
Dabome, posle promene svojine nad propalim preduzećima i onima koja nisu mogla da opstanu na tržištu, radnici su se brzo, što zbog prirodnog bogatstva okoline Leskovca (kotlina sa pet reka i razvijenim selima i radnim narodom), što radi opstanka, preorijentisali na poljoprivredu u profesionalnom smislu, kao i na druge poslove.
Grad je rasterećen balasti socijalizma i državnog kapitalizma.
U Vranju imamo slučaj slabo razvijenih sela, osim pored Morave, iako je dosta ljudi otuda radilo u našim privrednim čudima, ili na železnici, pa i u administraciji i policiji.
Poslednjih godina imamo početke ili začetke profesionalnog bavljenja poljoprivredom, ali sa mnogo, mnogo zaostatka.
Razlozi svega ovoga su naša očekivanja da će postojeća preduzeća proraditi i stati na noge (pored dugova koji premašuju nekoliko puta njihovu ukupnu vrednost) i ta naša nada traje li traje.
Od izbora do izbora.
Uz otpise dugova, konverziju i sve što ih prati, za naša privredna čuda čekamo da se desi neko čudo.
A njega nema i neće ga ni biti, jer dva sidra još stoje zabijena u moravski mulj, a brod se ne kreće, već ljulja od obale do obale.
Takve i tolike industrije teško da mogu da opstanu u današnjim uslovima, iako im država mnogo pomaže.
Imamo svetao primer Alfe, da jedino promena svojinskog oblika može da donese dobitak, zaposlenje radnika, stručne ljude, opstanak na tržištu i nove investicije.
Iako sa zakašnjenjem, mogli bi da se ugledamo i na susedni nam Leskovac.
Ranije su otuda dolazili da rade u naš grad.
Danas otuda dobijamo v.d. načelnike i stečajne upravnike.
Što pre dignemo sidra iz blata i izvučemo pouke, možda i pokrenemo naš brod, ako već nije kasno.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.