Sećate se kada se pre nekoliko godina povelo kolce na petlji kod Motela Vranje po završetku postavljanja toliko dugo čekane rasvete -petnaestak bandera sa žutim sijalicama.
U tom trenutku, to je bio jedan od ulaza u Vranje (Vranje-sever), a postojao je i onaj drugi kod Palestine (Vranje-jug).
Oba slabo uređena, ali u funkciji.
Koliko je sad ova petlja u funkciji i koliko je prometna?
A, nekad smo tamo na nadvožnjaku stajali i gledali koji automobili prolaze i koji će motor da projuri pored našeg grada prema Grčkoj.
Zasigurno znam da negde u fioci Carinske uprave (ili Carinarnice Niš), postoji nacrt i predlog da se u Vranju, baš u Motelu i oko njega, otvori Carinarnica Vranje, jer već postoji 80 odsto infrastrukture: restoran, sobe, kabine, bar, parking plac, mesto za dobar kamionski terminal, za kancelarije i prateće službe.
Oni koji su vodili kolo ili pak njihovi prethodnici i naslednici su ovu ideju jedno tri-četiri puta potrošili.
Kako?
Pa, uvek bi prvo, naravno iz svojih redova, birali budućeg direktora moguće carinarnice, pa sa tim predlogom politički išli „gore“ i bili odbijeni, kao neozbiljni i neodgovorni.
A dotle su se ad-hok rešavali privredni problemi.
Otvaranje Slobodne zone, gde joj mesto nije, davanje zemljišta privrednim subjektima daleko od glavnih saobaraćajnica, na gradskom obodu, uz preuzimanje obavaza za izgradnju infrastrukture i puteva.
Eto zadatka budućiim vlastima da sve mora da krene od baze, i da dobije ekonomsku opravdanost, kao i široku podršku.
Zatim ide projekat, predlog, lobiranje, priprema terena za sprovođenje ovakvih ideja. Mogućnost pronalaženja partnera u poslu itd.
Vranjski, tj. Pčinjski okrug, ima već sad 7-8 carinskih ispostava: Strezimirovci, Ribarci, Prohor, Vranje, Bujanovac, granični prelaz Preševo, Končulj, moguć prelaz kod Trgovišta, sve sa onim Terminalom u Preševu otvorenim kako bi se devedesetih pomoglo Zavarivaču, na čijem se i zemljištu nalazi.
Vranje je najveći grad na jugu države blizu graničnih prelaza i trebalo bi da ima što više uprava raznih ministarstava i sekretarijata.
Ako, pak, s druge strane izbrišemo granice, opet je Vranje po svom strateškom i privrednom mestu grad kome svakako pripada tako nešto.
A što se tiče Motela i njegove infrastrukture, ionako bi grad trebalo da ga uzme na ime duga od propalog Ugostiteljstva, a ne što pre prodati objekat.
A gde ćete bolje mesto za carinarnicu nego kod Motela, kao i za terminal, put vam na jug, put vam na sever da se uključite na evropski autoput.
A moram da napomenem da su već neke početne ideje dali pre nekog vremena načelnici Pčinjskog i Jablaničkog okruga, Slaviša Bulatović i Božidar Stojiljković, u domenu carinjenja, tj. potrebe privrede, kako vranjske tako i leskovačke, ali se ta inicijativa zagubila i negde nestala.
Trebalo bi sakupiti tim stručnih i sposobnih ljudi: preduzetnika, biznismena, direktora firmi, intelektualaca, gradskih funkcionera i možda izgurati do kraja jednu ovakvu ideju, imajući u vidu mogući otpor Carinske uprave.
Zamislite samo koliko radnih mesta bi se otvorilo, koliko mladih ljudi bi ostalo u Vranju i koliko bi se stručnih i obrazovanih možda vratilo u Vranje.
Jug Srbije to zaslužuje.
Od negde mora da se krene.
Ja predlažem da to bude Motel Vranje.
Treba imati petlju.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.