Pljuvači



Da se odmah  razumemo, kad kažem pljuvači, ne mislim na one sns-ističke pljuvače. 

Takorekuć botove, trolove i ine stranačke potplaćenike koji od ranog „sabajleta“ čekaju u startnom bloku da sa kompjuterske tastature popljuju svakog ko se usudi da loše pomisli o Šefu.



Naprotiv, mislim na parafenomen psihološko-palanačke naravi, na pljuvače koji su u mom rodnom gradu, na šetalištu u centru, u gradskom parku, ispred naših kuća, zgrada, ispred mesare ili piljare spremni da bukvalno ispljunu svoje želudačno-plućno-grlene izlučevine na pločnik.

Meni, vama, a najčešće sebi pred noge.



I da produže svojim putem kao da se ništa nije dogodilo ostavljajući nam da se s njegovim „minulim radom“ snalazimo kako znamo i umemo.

Scena od pre neki dan.

Mesto dešavanja „Civrić“, oko podneva.

Znači, centar grada, da većeg centra nema.

Radnja počinje iza mojih leđa.

Rkkk, najpre kratko pljuc, pa rkkk i šljus!

Okrenem se.

Pa, još jednom rkkk, rkkkkkk (prodženo, iz peta), pa šljus pred svoje noge.

Pade mi pred noge primerak u raznim bojama sa preovlađujućom bledozelenom.

Pardon, dva primerka.

Gledam onu spodobu, kad on potreći te dunu kroz ogromne nozdrvetine iz sve snage.

Pljasss na trotoar!

Ko zna šta je sve ostavio iza sebe iz familije klica, bakterija i bacila, tude gde šetaju naša deca.

A i da nije, okolo se barem nekima sasvim sigurno smučilo.

Obrisa meni nepoznati čova labrnju dvaput po horizontali rukavom i ode ladno u obližnju banku po svoje novce.

Scena dva.

Novo šetalište.

„Junaci“, mladi par u ljubavi, dvadesetak godina najviše.

Ovaj joj kao nešto priča, umiljava se, ljubaka je i štipka zaljubljeno, a onda iznenada rkkkkk, tras o nove ploče na šetalištu, baš pred svoje i devojkine mu noge u hodu.

Od težine izlučevina pljuvačnih žlezda onaj usnodupljeni „kuršum“ rikošetira, pa još jednom dvaput o pločnik, kao kamenčić o mirnu vodu.

‘Ajde što njega zabole i što od prostote nije ni primetio da je uradio nešto loše, nego i devojka uopšte ne odreagova, sve po kontrolom.

Šta je bilo, ništa nije bilo.

Bole njih pljuvačne žlezde za prostakluk.

Bože dragi (tako se valjda kaže), gde mi živimo i u šta su se ljudi u ovom gradu pretvorili.

Šta reći o onima čija se ljubav ne prostire ni do granica svog grada?

Oni bi verovatno rekli da samo možemo da im pljunemo pod prozor i da smo mi prosti što se uopšte usuđujemo da nam to smeta.

I, da se na kraju, opet, razumemo.

Nisu ovo o čemu pišem incidenti, već je to svakodnevna pojava i to iks puta dnevno za one koji još vide i čuju.

O pišačima, bacačima garbidža s prozora i pipačima hleba, drugom prilikom.  

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar