VALENTINA ZLATANOVIĆ MARKOVIĆ: U ovom gradu nikada ništa ne prolazi



Božiji ljudi na ulicama grada, dom Ave Justina, Crkva Sveta Petke, Beli most, Crkva Svetog Nikole, Brankova ulica sa svim kafićima, zgrada Gimnazije, gradski park, kuća Bore Stankovića, Baba Zlatina ulica, Narodna biblioteka, Galerija, Muzej, RTV, stare i nove kafane, familija, prijatelji, muzika, dert u pogledu, mekan jezik, gostoljubivost, kuhinja moje mame i „najubava samsa“, sevdah u vazduhu, pogled sa Pržara, veselja, Gornja čaršija, sve to skupa čini lepotu moga grada…



A iznad svega je priča o svemu tome. Priča daje šmek svakom kamenu sa vranjske kaldrme. Mislim da je to zapamtio i moj muž kada smo sa radijskom ekipom bili na jednom koncertu na Jumkovom bazenu, pre dvadesetak godina. Tada mu je Nite, moj radijski kolega, dramski objasnio koliko je za sve nas koji smo rođeni u Vranju bitna ova zemlja, ovaj kamen, staza zavičaja. Česti dolasci u Vranje i druženje sa familijom i prijateljima donose mi bogatstvo – u jeziku, humoru, muzici, spoznaji identiteta, otkrivanju svega starog na nov način.  I u tome vidim lepotu života.

Nikada ta čežnja ne postane dert, strasni vrisak unutrašnjeg bića, uvek tinja u duši kao nejasno osećanje povezanosti svega na svetu, poput sumatraizma, nekog paralelnog života, kao čežnja ka bajkovitom svetu moga detinjstva i mladosti… Zato moja porodica voli Vranje. Naši prijatelji imaju osećaj da sve što se u Vranju dešava jeste trenutak koji se produžuje u večnost. U ovom gradu nikada ništa ne prolazi. Moji učenici vole časove o Bori Stankoviću. Vole ih i moje kolege koji prisustvuju tim časovima. Obavezno se sluša i gleda glumac Dragan Stanković kao Mitke. Sluša se i muzika, priča se o sudbini, dertu, sevdahu… Čitav jedan svet, nov i mističan, otvara se u dušama mojih učenika… Jezik im je komplikovan, a vole da ga čuju… Razumeju kada im kažem da sve što je smešno na dijalektu je još smešnije, a sve što je tužno, na dijalektu je još tužnije



 

FIJESTA U KLZBU 54:  Direktor Gimnazije, profesor Vlada Jovanović, koga smo svi voleli, imao je razumevanja za naše aktivnosti i potpuno poverenje u nas. Bila sam maturant kada su direktor, profesori i učenici (časovi su bili skraćeni zbog nas!) prisustvovali našem programu koji smo uradili sa Vojnim orkestrom, decom iz osnovnih škola i sa učenicima iz Ekonomske škole. Bio je aktuelan film „Dom za vešanje“, a mi smo imali pravog Perhana na sceni, kutlače koje vise sa plafona, korito, sveće i pesmu „Djurđevdan“. Virili smo iza zavese i gledali kako reaguje publika. Videli smo da se direktor smejao i to nam je bilo dovoljno, svi smo bili srećni. Nekako smo se lako dogovarali i sa Karadžatom i Mikijem oko svega. Mladost ne vidi prepreke kada ima jaku želju da u nečemu uspe. To je bilo jedno divno veče. Mnogo je bilo programa. Imali smo neku ekipu entuzijasta – Nidža, Mikloš, Nite, Caka Crevar, Dacika, Tamara, Devojka modre kose (Jasmina), Neši, Cobi, Tanjica, Muća, Ivan, Dima, braća Bandovići, Olivera, Kajzer, Caca, Dejan Brejker… Sami smo šili kostime, organizovali audicije, pisali najavne postere, uživali u programima. Fiesta u Klubu 54  je živela sredom, a Mlekoteka nedeljom. Dragan Šini je imao dara da kreativno osmisli rad jednog kluba. I u tome je uspevao, uz podršku mladih koji su imali svoj prostor za druženje, koncerte, programe, svirke, književne večeri. Ti događaji su bili važni za grad. Bila sam student i već sam tada u Nišu pravila programe i predstave. Upijala sam atmosferu grada koji je sličan našem, a opet je pružao velike mogućnosti i sadržaje. Sećam se gospodina iz večernje šetnje, tadašnjeg upravnika pozorišta: Miloš Žutić, sa šeširom na glavi, elegantnog izgleda, lagano hoda glavnom niškom ulicom. To je nezaboravna slika jednog umetnika koji je disao i hodao kao veličina. Mi, studenti, divili smo se takvim ljudima. A danas? Ako ima i dalje ovakvih entuzijasta među prosvetarima i radnicima u kulturi, oni liče na savremene Don Kihote koji deluju neuklopljivo, a često i nepoželjno. Donkihotovski pomalo, ali i danas živim neki svoj san…

 

PERA TUMAN, SRBA, DOBRI… :  Često se setim rečenice direktora RTV-a, Siniše Mitića,  da sam možda dobar profesor, ali da sam sigurno bolji novinar. On je verovao u moj rad i umeće više nego što sam ja verovala u sebe. Nostalgična sam  prema tom vremenu rada na televiziji i sjajnoj ekipi snimatelja i montažera –prema Banetu, Siniši Malom i Siniši Velikom, Nebojši, Filipu, Srđanu… Volim da se setim sjajnih ljudi, zahtevnih novinara koji su sa šmekom bili strogi. To su Pera Tuman, Srba Nikolić, Dobri, Cana, Olja Djorđević… Mi Orkanovci, Mikloš, Muja, Caca i ja, učili smo od njih. Ali i od Sneže, Žunića i  i Sneže Mašutković…

 

 

VOLIM DA PIŠEM: Podršku u pisanju mi daje porodica, prijatelji, roditelji, stric, brat sa svojom porodicom, familija, moja profesorka Veselinka, moji učenici… Volim da pišem, volim reči, volim kombinacije reči i njihov put do srca, zato što otkrivam da je pisanje „zanimljiva igra duha“, kako reče Andrić. Sada otkrivam da mi proza omogućava bolji izraz. Posle promocije moje monografije o Isidori Sekulić u vranjskoj Gimnaziji, razgovaram sa gospodinom  Miretom Stojčićem. U priči pomenem da je moj muž u Parizu, „otišja da vidi Ajfelovu kulu“, a da sam ja „dʼnʼs bila da vidim Beli most“. „I da znaješ da ti je na tebe poubavo“, reče sa osmehom Mire Stojčić. Smejem se, srećna. Živa istina!

 

PRIČE MOJE BABE: Poseban dar pripovedanja imala je moja baba Mileva. Nikada nisam čula da neko priča lepše priče od nje. Mi, unuci, bili smo njena verna publika. Okupljeni oko nje, sa radošću smo čekali da priča „krene“. Umela je da nas zainteresuje temom, svi smo slušali kao bez daha. Budeći znatiželju u svakom slušaocu, lagano je vodila priču sa obrtima. Kraj priče se naslućivao, ali je uvek bio sa poentom, nikada nije bilo naglih prekida i nelogičnosti. Sve se slutilo, znalo, očekivalo, a opet smo svi bili zamišljeni i iznenađeni. Posle uzdaha, tražili smo da čujemo još neku priču. Ne bi bilo kraja, da nije bilo  novih obaveza koje su nas čekale.

 

VLADETA JEROTIĆ: Sa starešinom Stare crkve u Užicu, ocem Milićem, učestvujem u organizaciji duhovnih programa i  predavanja. Akademik Jerotić je bio nekoliko puta u našoj školi i u Užicu. Proslavili smo njegove jubilarne rođendane, 85. i  90. Na jednom ručku, profesor Jerotić me pita šta kažu učenici u anketi o mom radu (anketu obično uradim na kraju prvog polugođa ili na kraju školske godine i o tome smo i ranije pričali). Rekla sam da su pisali uglavnom lepe komentare. Tada mi je rekao da to nije dobro, da nije dobro kada me hvale. „Kako ćete onda napredovati?!“ – pitao je profesor.  Onda se setih da su učenici pisali da strogo ocenjujem pismene zadatke. „Eto, vidite, to je dobro. Sada nešto menjajte“. Sada naročito insistiram da učenici napišu i ono što nije dobro. Tako čovek menja sebe, postaje iskreniji i realniji i oslobađa se sujete. To je sjajna lekcija. Danas imam više razumevanja za slabosti u učeničkim zadacima. Znam da ne mogu svi biti poput Andrića… Isto tako znam da ne mogu svi biti kao Jerotić.

 

PATRIJARH PAVLE: Međunarodna nagrada za krasnopis, koju je dobio jedan moj učenik, Popadić, donela nam je odlazak u Patrijaršijski dvor, Vukovu zadužbinu, obilazak Belog dvora (za učenike) i odlazak u Bavanište (poseta manastiru). Bilo je to 2007. godine. Tada smo imali prijem kod Patrijarha Pavla. I to je bilo nešto posebno. U Dvoru, za malenim stolom, sedeo je naš voljeni Patrijarh. Primio nas je srdačno. Uzimali smo blagoslov u tišini i dobili po ikonicu Majke Božije. Bilo je dobitnika i njihovih nastavnika i iz drugih gradova. Stajali smo i upijali svaku njegovu reč. Govorio je o radu, poštovanju, dobroti. Za svaki poklon zahvaljivao je od srca, radovao se kao dete. Ako je to bila slika, onda se interesovao za motiv i sadržaj. Bio je posvećen. To je ono što mi danas treba da naučimo. Mi samo žurimo ka nečemu ili žalimo za nečim. Kao da nas u sadašnjosti nema. A Patrijarh  je živeo sadašnjost i u isto vreme u večnosti.

 

 

PROFIL:

Valentina  Zlatanović – Marković (Vranje, 1970.)  je magistar književno-istorijskih nauka. Pred odbranom je doktorske teze „Aspekti hrišćanske duhovnosti u poeziji srpskog romantizma“ (mentor: prof. dr Goran Maksimović), na Filozofskom fakultetu u Nišu.

Radi kao profesor srpskog jezika i književnosti u Medicinskoj školi u Užicu. Objavila je knjige:  „Ako smo nekad znali da volimo“, (poezija), u izdanju Udruženje književnika „Branko Miljković“, Niš, 2008; „Ljubav – to si Ti“, (poezija), izdavač Ars Libri, Beograd, 2012; „Duhovnost u delu Isidore Sekulić“ (Molitveni aspekti Isidorinog dela), Narodni muzej, Užice, 2013; Stazama Frognera (Lirski razgovori sa Isidorom Sekulić), Narodna biblioteka, Užice, 2015.

Bavi se umetničkim i naučnim radom. Živi sa porodicom u Užicu.

 
 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar