– Imate li dvaes’ dinara za ‘leba? – već je davno ustaljeno pitanje koje svako ko prođe pokraj zgrade Fonda PIO u Vranju čuje od vremešne Ruže Kačarević.
Starica Ruža (1928) iz sela Klinovac tako sedi i prosi; neko da, neko ne da.
– Živim ete takoj, idem od jednoga do drugoga, ovde prosim, dobijem oko 200 dinara dnevno, za ‘leb, a za uz ‘leb, što ostane.
A što jedem?
‘Leb i paprike, ako za nji’ ostane.
Pa jedamput ih ispržim, ako ima kapka zejtin, pa drugi put ih isklučem s beli luk (ako ima jedna glavica), a najčesto ih jedem onako žive, s ‘leba – i nije to loše, ako ima sol – kaže ova starica za portal Vranjske.
Ružin muž Radomir preminuo je pre šest godina.
Do tada su živeli od njegove socijalne pomoći; sada Ruža nema ni to.
Nisu imali dece, nema rodbine, a komšije?
– Komšije?
A bila živa, a umrela, koj ti danas gleda komšiju?
I oni zakasali kao i ja.
Nemam obuću, nosim futu i šamiju što sam kao devojka donela u miraz.
Živim u kuću u Klinovac, ćerpič, ali džabe – sve se „razlepila“, fuždi na sve strane, kiša me utepa; staklo na prozor mi zimus pukna, nemam pare da ga napravim – ajde, sad leto, pa i nekako, ali što ću kad dođe zima?
E jedino što put od Klinovac do Vranje ne plaćam, i za to jedino mogu da kažem „fala“ na državu.
Eve, sinko, vidiš i sam – kad zaiskam, jedan kaže „nemam“, drugi „kad primim platu“, treći me psuje – kaže Ruža.
I zaista, dok razgovaramo, starica potraži od prolaznika 20 dinara za ‘leba; onaj joj se otrese: „Idi tamo radi (pokazuje na PIO), tamo će ti daju“!
G. M. A.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.