NATAŠA JANjIĆ, DIREKTORKA ROSE: Neponovljiv osećaj



VRANjSKE: Na početku, ono što mnoge, pre svega mlade ljude muči, je uopšte pitanje kako doći u situaciju da se zaposlite u Koka-Koli? Vi ste prošli taj kompletan put. Možete li nam, na svom primeru reći kako je to izgledalo?



– Moja priča u fabrici Vlasinka počela je 2003. godine i to sasvim slučajno. Fabrika je u to vreme bila u vlasništvu kompanije Simpo i bila je otvorena pozicija laboranta. Odlučila sam da odem na razgovor za posao, nakon čega sam počela da radim. Na početku sam verovala da je to privremeno rešenje, jer je u to vreme putovanje do fabrike za mene bio veliki izazov. Sada sam sigurna da je odluka da istrajem bila prava.

 



Ovo vama, nije prvi posao. Imate poprilično iskustvo. Kada ste počeli da radite u Koka-Koli, da li vas je i šta iznenadilo u tom poslovnom smislu. Da li se i u tom segmenutu Koka-Kola razlikuje od drugih sistema i u čemu?

 

– Pre rada u fabrici Vlasinka imala sam iskustva u nekoliko kompanija, na različitim pozicijama. Dok sam studirala, snalazila sam se kako bih premostila izazovne devedesete godine, a posle fakulteta pripravnički staž sam odradila u jednoj državnoj instituciji. Ta iskustva su mi omogućila da se razvijem kao osoba i kao radnik, ali i da dobro procenim i prepoznam prednosti velikog sistema, koji daje velike mogućnosti razvoja, učenja i usavršavanja.

POČETAK U LABORATORIJI

Na kojim poslovima ste radili na samom početku i kako je tekao taj put do čelne pozicije?

 

– Počela sam da radim kao mikrobiolog i bio je to veoma zanimljiv i izazovan posao. Savremeno opremljena laboratorija, prijatne i mlade kolege, kako u laboratoriji tako i u celoj fabrici. Svi su me prihvatili i pomogli mi da se od prvog trenutka osećam dobro. U to vreme laboratoriju je vodila koleginica Nataša Najdanović, koja mi je nesebično prenosila svoje bogato iskustvo i pomagala mi da vrlo brzo uđem u sve procese. Nataša je danasdirektor fabrike u Beogradu, gde se proizvodi naš gazirani asortiman i sokovi, što najbolje govori o tome da sam bila privilegovana da učim od vrhunskih stručnjaka. Upravo zahvaljujući sjajnim kolegama, ali i volji da učim, relativno brzo sam napredovala i postala spremna da preuzmem posao šefa laboratorije. U tom periodu fabriku preuzima Coca Cola HBC, kada počinje moja karijera u ovoj velikoj i uspešnoj kompaniji. Pripajanje velikom sistemu nam je donelo puno inovacija, nove proizvodne linije, nove standarde i procedure i puno mogućnosti za usavršavanjem. Brzo sam se prilagodila novom sistemu i dalje napredovala, a samo saznanje da se nalazim u sistemu koji prepoznaje i nagrađuje trud me je motivisalo da idem na treninge, obuke i dodatno učim. Ovaj proces i dalje traje jer je naše poslovanje veoma dinamično i danas, kao direktor fabrike, još više uviđam značaj konstantnog usavršavanja.

 

Uvek je teško govoriti o sebi, ali da li biste mogli da izdvojite šta je bilo odlučujuće u vašem napredovanju u poslovnoj vertikali u fabrici?

 

– Verujem da je svaki napredak rezultat uloženog truda. Danas kada se osvrnem na svoju karijeru, mogu da kažem da se nisam štedela i da sam bila spremna da se prilagođavam novom okruženju, da se menjam i lično razvijam.Bilo jetrenutaka kada je porodica osećala breme mog odnosa prema poslu, ali sam isto tako sigurna da su ponosni na sve što sam postigla. Zato bih mladim ljudima koji su u potrazi za poslom poručila da je za napredak potrebno puno truda, energije i odricanja, ali da je zadovoljstvo koje osećate kada postižete uspehe neprocenjivo.

 

Kako danas izgleda vaš prosečan radni dan i da li se i u čemu razlikuje od angažmana menadžera u drugim kompanijama?

 

– Izazov je pričati o mom prosečnom radnom danu, jer često svaki bude priča za sebe. Ono što je uglavnom isto je početak dana. Ustajem oko šest, spremam se za posao, ćerku odvodim u vrtić, i nastavljam put do Vlasinke. Jutarnji sastanak sa timom imam u 10, a nakon toga svako preuzima svoje zadatke i nastavlja dalje. U većini slučajeva, jednom nedeljno putujem za Beograd na važne sastanke sa kolegama iz drugih službi. Neretko sam na putu i po nekoliko dana, ali sam za to vreme u stalnim kontaktima sa svojim timom u Vlasinki.

 

Da li u Srbiji, po vašem mišljenju, postoji dovoljan broj sposobnih i obrazovanih menadžera koji mogu da odgovore sve komplikovanijim zahtevima nemilosrdne tržišne utakmice. Da pojednostavimo: da li je problem u kadrovima ili u ekonomskom ambijentu koji ne omogućava u dovoljnoj meri da se iskažu sposobni i vredni pojedinci?

 

– Verujem da za vrednu osobu koja ima viziju svoje budućnosti i želi da napreduje, uvek ima posla. Sposobne i vredne pojedince od drugih izdvaja to što ambijent, kakav god da je, vide kao izazov a ne kao izgovor.

U našoj kompaniji puno ulažemo i u profesionalni razvoj mladih kroz programe praksi, poput Coke summership letnje prakse i saradnje sa univerzitetima i na ovaj način mladima dajemo priliku da unaprede svoje znanje i steknu veštine koje su ključne za moderno poslovanje. Istovremeno, oni koji pokažu talenat i volju za učenjem dobijaju priliku da započnu karijeru kod nas.

 

Vi ste deo ogromnog i veoma dobro organizovanog sistema. Ima li tu mesta za kreativnost i lični pečat ili postoje precizne koordinate u okviru kojih se krećete?

– Kada radite  u kompaniji kao što je ¡!!!!!!Coca-Cola HBC, od vas se pre svega očekuje da stalno tragate za inovacijama. Snaga kompanije nam pruža priliku da učimo jedni od drugih,  ali svako od nas je pozvan da  procese unapređuje i pronalazi nove prilike za rast poslovanja. Sve ovo daje jedan upotpunjen krug koji čini svakog radnika zadovoljnim i ponosna sam što imam priliku da sa svoje trenutne pozicije u fabrici tome doprinosim.

Danas je položaj radnika u stranim kompanijama tema o kojoj se mnogo govori u Srbiji. Do javnosti sve češće dolaze primeri koji strane kompanije ne prikazuju baš u pozitivnom smislu. Kakva je situacija u Koka-Koli? Šta su obaveze i kakva su prava radnika?

 

– Poštovanje prava radnika je preduslov za uspešno poslovanje, a razgovor sa svakim od kolega, bez obzira na to da li se radi o radniku iz fabrike ili nekom od menadžera, je takav da na kraju svaki proces osećamo kao svoj. Komunikacija u okviru sistema je ključna za rezultate koje postižemo, a svi sa kojima radim su zaista kooperativni, susretljivi i voljni da postižu nove ciljeve.

 

Smatram prilično deplasiranim pitanja o „ženama na rukovodečim funkcijama“ ali pretpostavljam da veliki deo naših čitalaca, zapravo čitateljki, interesuje ono tradicionalno „kako uskladjujete ulogu poslovne žene, supruge i majke“, pa moram i to da vas pitam.

– Naravno da to nije lako, ali izvodljivo je. Često sam odsutna i po nekoliko dana od kuće, dok su obaveze oko dece uvek tu. Smatram sebe veoma srećnom jer smo suprug i ja uspeli da izgradimo odnos pun poverenja i razumevanja pa se često dopunjujemo u raznim poslovima. Imamo troje dece, ali tu je i baka koja nam je desna ruka za sve. Kao i u poslu, uz puno truda, tolerancije i razumevanja sve je moguće – biti majka, supruga i uspešna žena.

Korporativna odgovornost prema društvenoj zajednici je nešto sa čim se suočava i !!!!!!!Coca-Cola. Kako pomažete lokalnoj sredini?

 

– Zajednica u kojoj poslujemo je jako bitna za nas kao sistem i zbog toga je ulaganje u njenu dobrobit jedan od stubova održivog poslovanja. Kada sve ono u šta svakodnevno ulažete na radnom mestu nađe svoj put do osmeha nekoga iz komšiluka, onda sve dobija neki viši i drugačiji smisao. Izuzetno puno radimo na tome da utičemo na bolji kvalitet života ljudi u okruženju u komeposlujemo, a kada je Rosa u pitanju, tokom prethodnih godina smo podržali otvaranje tri banke humanog mleka u Srbiji, dok trenutno podržavamo otvaranje Rosa škola roditeljstva.Jedna je otvorena upravo u Vranju i moram da priznam da je sjajan osećaj kada mi se Vranjanci zahvaljuju na školi, jer je to najbolja potvrda onoga što radimo.

Jedan od najevćih projekata koji se tiše lokalne zajednice a na koji smo kao kompanija posebno ponosni je u „Promocija ekoturizma i zaštita životne sredine Vlasinskog jezera“, koji su zajednički realizovali Vlada Republike Srbije, opština Surdulica, „Coca-Cola Sistem“ i Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Projektom su obuhvaćene aktivnosti fokusirane na četiri oblasti: brendiranje i promocija Vlasinskog jezera, podizanje kapaciteta učesnika u turističkom prometu lokalne zajednice, izgradnja turističke infrastrukturekao Iunapređenje rada službe zaštite zaštićenog područja Vlasinsko jezero.

Trajanje projekta je bilo oko tri godine a samo u prvih godinu dana zabeležen je rast turističkog prometa na Vlasinskom jezeru po godišnjoj stopi od 15 odsto.

Pored toga, u nekoliko navrata smo podržali I aktivnosti opštine Surdlica, a u pojedinačnim aktivnostima i Specijalnu bolnicu u Surdulici. U narednom pariodu planirana je podrška kulturnom centru Surdulica i lokalnom Fudbalskom klubu Radnik.

 

Vi ste ambiciozna žena? Gde vidite sebe za pet, deset godina?

 

– Došla sam do jedne vrlo visoke pozicije, cilj mi je da opravdam poverenje koje mi je ukazano, da doprinesem daljem razvoju Rosa brenda i da moj tim čine zadovoljni ljudi.Danas poslu pristupam opreznije i sa većom odgovornošću .Živimo u svetu promena. Vodim se time da budem prisutna u trenutku, da iskoristim trenutak a vreme će pokazati svome.

 

DALMATINKA U VRANjU

 

Vi niste iz Vranja ali već dugo živite ovde. Koliko ste uspeli da zadržite sopstveni dentitet? Ili ste „pokekli“ i postali Vranjanka?

– Odrasla sam u Dalmaciji, živela u Beogradu, ali je Vranje već 14 godina moj grad. Prvi put sam u Vranje došla pre 20  godina i to  u posetu kod tadašnjeg momka, a sadašnjeg supruga. Sticajem okolnosti, nakon završetka fakulteta i osnivanja porodice preselili smo se ovde i za mene je to bilo potpuno novo okruženje, drugačija kultura, običaji i u početku teško razumljivi, vranjanski dijalekt. Zahvaljujući divnoj porodici i prijateljima, dobro sam se uklopila ali i dalje negujem sopstveni identitet.  Moj suprug je ponosni Vranjanac, a za našu decu ipak volim da kažem da su mešavina južnjačkog i dalmatinskog mentaliteta. Rekla bih, odličan spojJ

 

– Volim pozitivan duh Vranjanaca, volim da gledam vranjanski folklor i da s vremena na vreme slušam izvornu muziku. Vranjanska kuhinja mi je zanimljiva, ali od svega najviše volim trljanicu kad je moja svekrva spremi sa suvim paprikama i  prazilukom. 

Imam sjajan posao i porodicu i trudim se da iz svega izvlačim najbolje, te se uvek trudim da jug Srbije predstavim kao izvor dobre energije.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar