Dr Marija Manasijević: Jasan pogled na život



Marija Manasijević, oftamolog, žena koja je sa 25 godina radnog staža osnovala Specijalističku oftalmološku ordinaciju „Lens-optic“, čita Džona Fantea i ne sluša turbo folk. Ne bi se prijavila za učešće u „rijalitiju“. Kriterijumi kojma se vodi su ljubaznost prema pacijentima i odgovornost prema poslu. Decu uči da budu pošteni, pristojni i odgovorni prema sebi i drugima.



Vranjske: Kako izgleda biti privatnik u Vranju?

Manasijević: U uslovima teške ekonomske situacije u kojoj se nalazi naš grad, nije lako, ali mi smo se već uhodali, posvećeni smo radu i stalnom usavršavanju za dobrobit naših pacijenata. Optika „Lens“ postoji već 16 godina. Dug je to vremenski period, ogroman broj pacijenata je koristio naše usluge.



Kako se Vaša firma nosi sa stalnom obavezom potvrđivanja kvaliteta i ostanka na vrhu?

– Nije teško jer verujemo u sopstvene snage, neprekidno se usavršavamo i koristimo najsofisticiraniju opremu za dijagnostiku. U našoj specijalističkoj ordinaciji pacijent je prioritet.

Šta je ključ Vašeg uspeha u oftalmologiji?

– Suština su naša posvećenost i naporan rad. Takođe je bitan i tim koji imate oko sebe. Kriterijumi koji su meni bili važni prilikom odabira saradnika, medicinskih sestara i doktorki, su ljubaznost prema pacijentima i odgovornost prema poslu. Stručnost se podrazumeva.

Kako na Vas lično utiču ljudski problemi kojima ste svakodnevno izloženi?

– Trudim se da svojim pacijentima pomognem koliko god je to u mojoj moći. Teško je isključiti se iz svega toga u potpunosti. Konstantno je preplitanje poslovnog sa privatnim.

Kako se opuštate u slobodno vreme?

– Uz dobru knjigu i neki film.

Koje su Vaše omiljene knjige, a koje preporučujete svojoj deci?

– Vrlo često su to knjige koje deca meni preporučuju. Trenutno čitam knjigu Džona Fantea „Moj pas Glupi“, a uživam i u delima Nikola Amanitija, jer me zabavljaju, opuštaju i nasmeju. U srednjoj školi sam više čitala klasike.

Zašto mladi danas ne čitaju više?

– Ranije je knjiga bila mnogo više vrednovana i od malena se razvijala kultura čitanja. Danas je internet postao glavni izvor informacija, a sve institucije počev od porodice i škole manje podstiču potrebu za čitanjem kod dece i mladih uopšte.

Kako bi to moglo da se promeni?

– Mislim da roditelji moraju više da razgovaraju sa decom. Druga stvar je njihov lični primer. Moraju biti uzor u svakom smislu. Dakle, ako roditelji više čitaju, verovatno će i deca. Problem je što su se mnogi roditelji udaljili od svojih sinova i kćeri usled ovog „savremenog“ načina života.

RIZICI NA MREŽI

Kako gledate na ekspanziju internet medija?

– Nove tehnologije donele su ekspanziju i elektronskih medija. Taj nagli razvoj masovnog komuniciranja doveo je i do promena u svakodnevnom životu. Sa oftalmološke tačke gledišta, kod sve većeg broja dece školskog uzrasta javlja se kratkovidost, koja je između ostalog posledica dugog gledanja u monitore mobilnih telefona i računara.

Kako i koliko društvene mreže utiču na naš socijalni život?

– Svoje prirodne težnje ka socijalizaciji ljudi danas zadovoljavaju na veštački način, korišćenjem interneta i društvenih mreža. To je pozitivno, dok ih čovek koristi umereno, jer smo preko ovih mreža izloženi celokupnom virtuelnom svetu, što sa sobom nosi i određene rizike.

Imate li vi ili vaša deca profile na društvenim mrežama?

– Imam, ali sam isuviše zauzeta da bih se više bavila time. Deca su takođe aktivna. U mlađem uzrastu ih treba povremeno proveravati i imati uvid u njihove aktivnosti na socijalnim mrežama. Moja deca su već odrasla, tako da se ne bavim više time. Možemo da se potrudimo da mladima ukažemo na negativne strane virtuelnog sveta, ali ne i da ih u potpunosti izolujemo.

Koliko su nas društene mreže udaljile od knjiga, međusobnog druženja – stvarnosti uopšte?

– Previše, mada smatram da pre svega od osobe zavisi koliko će dozvoliti da globalna mreža upravlja njegovim životom.

Nekad smo pisali pisma, a danas kucamo poruke na telefonu ili šaljemo mejlove. Da li pišete, ili ste nekad pisali pisma?

– Nekad sam pisala, ali mislim da smo isuviše daleko odmakli u digitalnoj komunikaciji da bi se vraćali tome.

Čemu se radujete?

– Svakodnevno imam prilika za radovanje. Veseli me svaki novi dan, lepo vreme, susret s dragim ljudima i mnoge druge stvari koje mi ulepšavaju život.

Koji je razlog primetnog nezadovoljstva među ljudima?

– Nizak socio-ekonomski status, siromaštvo, nezaposlenost, kao i nedostatak perspektive za bolji život u budućnosti su uzroci nezadovoljstva među ljudima.

Kakvo je vaše viđenje povećane stope nasilja u Vranju, naročito među učenicima osnovnih i srednjih škola?

– Povećana stopa nasilja u Vranju je logična posledica dugogodišnjih problema u porodici i društvu. Emocionalni odnosi roditelja bez topline i razgovora sa decom, popustljivi roditelji koji ne postavljaju granice, tolerancija agresivnog ponašanja od strane roditelja i nastavnika, uticaj grupe, uticaj medija – sve su to negativni uticaji koji od mlade osobe stvaraju agresivnu, impulsivnu i neprijateljski nastrojenu osobu prema okoini.

Kakve metode primenjujete u vaspitanju dece?

– Nikada ih nisam kažnjavala za, primera radi, slabu ocenu u školi. Ima roditelja koji uzmu telefon svom detetu na određeno vreme, ili mu zabrane izlaske. Ja sam sa svojom decom sve rešavala razgovorom.

Danas vlada potpuno poremećen sistem vrednosti. Čemu učite svoju decu?

– Učim ih da budu dobri i pošteni ljudi, odgovorni prema sebi i drugima, pristojni i vaspitani. Univerzalne vrednosti kojima težim nisu se menjale.

OSEĆAM SE BEZBEDNO

Kako mediji utiču na povećanu stopu nasilja na ulicama?

– Znate, ima i dobrih i loših uticaja. Roditelj je taj koji treba da usmerava svoju decu, mada su ona danas konstantno izložena novim medijskim sadržajima. Stoga ih je teško potpunosti usmeriti i edukovati detaljno u tom smislu.

Govoreći o nasilju, osećate li se bezbedno na vranjskim ulicama?

– Mogu reći da se osećam bezbedno. Nisam imala takvih neprijatnosti. Na svu sreću nisam prisustvovala nasilnim scenama, iako se u poslednje vreme dosta toga dešava. A, i slabo se krećem po gradu, nisam ja reper za to.

Koje osobine mora da poseduje neko da bi mogao biti Vaš prijatelj?

– Mora da bude iskren, da me podržava, da mu mogu verovati, da bude uz mene i kad je teško, da me prihvata onakvom kakva jesam. Nisam zlopamtilo. Uglavnom zaboravim neke loše stvari, poput izdaje ili nepoverenja, i idem dalje.

Kada ste upoznali svog supruga (inače poznatog hirurga Batu Manasijevića; p.a.)?

– Supruga sam upoznala sa svojih 17 godina i tada smo počeli da se zabavljamo. Venčali smo se kada sam diplomirala na Medicinskom fakultetu.

Čime Vas je osvojio?

– Inteligencijom, lepim vaspitanjem i prelepim zelenim očima.

Koja je razlika u prilazu mladića devojkama, i obratno, onda kada ste se zabavljali sa suprugom, i danas, kad je internet zamena izlascima i druženju?

– Lakše je danas stupiti u kontakt, što je pozitivna strana društvenih mreža. Negativno je to što je komunikacija uživo na nižem nivou, ne primećujem hrabrost i spontanost mlađih generacija.

Koje filmove i serije volite da gledate?

– Poslednji filmovi koje sam odgledala su „Divljina“ i „Dva dana, jedna noć“. Serije retko gledam.

Šta mislite o popularizaciji „rijaliti“ programa koje sve češće možemo gledati na našim televizijama?

– Mislim da ljudi mogu kvalitetnije da iskoriste svoje vreme. Svakako se ne bih prijavila za učešće u tim programima, a deca odlučuju sama, mada sam sigurna da ne bi ni oni. Radoznalost je u ljudskoj prirodi i zanimljivo im je da zaviruju u tuđe živote.

Koju muziku slušate?

– Volim grčku muziku i francuske šansone.

Kakav je vaš stav o turbo folk muzici?

– Ne slušam turbo folk muziku. Ta popularna muzika je bila uvek prisutna, uvek postoje ljudi koji je vole, ali i oni koji uživaju u izvornoj muzici. Poslednji koncert kome sam prisustvovala je Pink Martini u Beogradskoj areni.

Pratite li kulturna dešavanja u našem gradu?

– Trudim se maksimalno koliko mi obaveze dozvoljavaju. Fale našem gradu ovakvi događaji, uskraćeni smo za njih ponajviše zbog nepostojanja pozorišta i bioskopa. U našem gradu postoji mnogo ljudi koji su željni kulturnih dešavanja, ali su uskraćeni zbog objektivnih okolonosti.

Da li ste politički aktivni?

– Nisam, niti sam ikad bila.

  •  

Koliko zbog poslovnih obaveza imate vremena da se posvetite porodici?

– Ne dovoljno i ne onoliko koliko bih želela. Sada dolaze praznici, pa ću im se više posvetiti. Praznike i odmore provodimo dinamično, volimo da putujemo i često to činimo.

Da li biste nešto promenili kod sebe?

Volela bih da sam manje emotivna. Trenutno se osećam relativno ispunjeno, a preda mnom je još mnogo ciljeva kojima težim. Ne kajem se ni zbog čega, jer šta god sam odlučila, smatrala sam da je u tom trenutku to ispravno.

Grad neće organizovati javni doček Nove godine na trgu, već će taj novac preusmeriti za lečenje bolesne dece. Šta mislite o ovom potezu članova Gradske uprave?

– Pozdravljam svaki humani gest koji doprinosi efikasnijem lečenju bolesnih. Često i učestvujem u humanitarnim akcijama. Kad god treba, prvi stojimo u redu za pomoć.

Kako ćete proslaviti ulazak u Novu godinu?

– Porodično, sa dragim ljudima.

 

Volela bih da sam manje emotivna. Trenutno se osećam relativno ispunjeno, a preda mnom je još mnogo ciljeva kojima težim. Ne kajem se ni zbog čega, jer šta god sam odlučila, smatrala sam da je u tom trenutku to ispravno

 

Marija Manasijević rođena je 22. jula 1964. godine. Osnovnu školu i Gimnaziju završila je u Vranju. U Nišu je 1983. upisala Medicinski fakultet, na kome je i diplomirala 1988. godine. Specijalizaciju iz oftalmologije završila je na Medicinskom fakultetu u Nišu, dok je na Očnom odeljenju vranjske Bolnice radila do 2010. Sa 25 godina radnog staža osniva svoju Specijalističku oftalmološku ordinaciju „Lens-optic“.

 

O SREĆI

Čini se da ljudi danas nisu dovoljno srećni. Šta je za vas definicija sreće?

– Za mene je sreća zadovoljstvo svojim životom. Sreća dolazi i kroz podršku drugim ljudima. Kada su ljudi oko nas srećni, to podstiče radost u nama. Citirala bih Duška Radovića, koji kaže: „Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite – možda ste već srećni. Sreća je mala, neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide“. Mnogo je Duško ovim rekao.

 

Kako gledate na sve veći broj mladih i talentovanih ljudi koji idu iz Srbije u potrazi za boljim životom?

– Nezaposlenost i nesigurnost su glavni razlozi što nam mladi odlaze iz Srbije, a kolektivna svest je nedovoljno velika da bi se sagledale sve posledice ovog problema. Zadnjih dvadesetak godina Srbija je prva zemlja u regionu po odlasku mladih i obrazovanih u inostranstvo. Velika nezaposlenost je očigledna posledica sistemske greške na relaciji država-privreda-obrazovanje.

 

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar