SVINjOKOLj



Sedim ja tako danas, gledam u nekakav kolačić od pirinča (onako na priliku k’o presovani karton) koji me je zapao za ručak, a kao zdrava hrana (trt milojka), i nešto mi na pamet pade da ni ove godine u mom dvorištu neće bolno odjeknuti pogibija masno-mesnatog krmeta plemenite pavrzme, a od zločinačke ruke kasapina specijalno za to odredjenog i da ću po pršutu, domaću slaninu (tanku, dimljenu, nikako kuvanu) i čvarke zalaziti u megamarkete, a da ću se o kavurmi raspitivati po beogradskim kafanama. Krme neće poginuti i zato što je moja majka zaključila da je istoimena krmetina u svim oblicima nezdrava, kao i zato što se ostarilo, a i pušnica se (budući da materija ne nestaje nego samo menja oblik) pretvorila u garažu, ima tome poodavno. Moj otac je zaključio to isto, budući da je to zaključila moja majka, a zna se da je žena stub kuće. I ja sam na insistiranje doktora zaključio isto jer me je upozorio na trigliceride i holesterol. Toliko.

A ranije (recimo 1972) je to izgledalo ovako:



U donjem dvorištu je bio svinjac (još narodne vlasti nisu zabranjivale držanje domaćih životinja i svaka čestita kuća je imala svoje krme), a u njemu se od proleća obligatno mrdalo prase koje je onda raslo i

raslo i raslo na pažljivo ukuvavanoj meći, a mi smo ga češkali po ušima i tepali mu „krkaj gica, gica, gicaaaa, krkaj gicaa.“ Onda, nekako oko Svetog Dva’esdevetog, krmetu se odredjivao dan za „dead pig walking.“ U tom smislu je dolazio komšija, pokojni Mile zvani Muto sa sve crnim brkovima i čupavim obrvama da kalaiše kazan. Dan ranije su iz podruma izvlačena dva dugačka drvena astala od rendisanih čamovih dasaka i mi smo ih pažljivo prali vimom i vrelom vodom i ribali onim drvenim ribaćim četkama. Obaška su se ribale velike braon kante za mast, znate one onako debele, konusne sa poklopcima na bravicu. U subotu u Jutro J (nije Dan D nego je Jutro J) koje bi u idealnim uslovima započelo mrazom sa tendencijom ka malo do umereno oblačnom i suvom danu, mi bi smo džumle izašli u avliju, obično u sledećem sastavu:



Mama. Ofarbala kosu (boja tamno mahagoni), džemper, štrikani prsluk, pantalone i one čizme za kad se ide u selo.

Tata. Obrijao se, poštucao brkove (ko Omar Šarif) i začešljao kosu na prirodno (ko Omar Šarif). Džemper, lovački prsluk, lovačke pantalone, HTZ cokule (HTZ – hemijsko-tehnička-zaštita).

Deca (komšijska + ja). Obukli se kako je ko stigao i srećni jer smo zbog DOGADJAJA izbegli obavezu umivanja (retko se koje kupatilo tad grejalo).

Tetka (kom. 1). Nikad nije farbala kosu. Džemper, debela karirana suknja na žućkasto, vunene hulahopke pembave boje i cipele na krivu štiklu. Donela šerpe za meso.

Pokojni tetak (kom. 1). Crno odelo (nije koliko pamtim imao druga sem crnih, od kako su ga pustili sa dužeg letovanja na ostrvu Sv. Grgur, a posle Hruščovljeve posete Beogradu). Sivi džemper, ispod bela košulja sa kravatom (kravate se baš i ne sećam). Na reveru neumrli Vladimir Iljič Uljanov Lenjin (donet iz Moskve), vodja svetskog proletarijata. U džepu od sakoa jutrošnja Borba koju je čitao i podvlačio koješta olovčicom, onom što je sa jedne strane crvena, a sa druge plava.

U avliju bi u tačan sati i minut, plus/minus 15 sekundi ušao (sad već pokojni) Milovan zvani Knez, kasapin i kuvar i kolega lovac. Visok čovek sa povelikim nosom. Proćelav. Prvoborac na strani onih što su pobedili. Bivši radnik službe penzionisan (kad je jel’te skroz neopravdano zglajzao i drug Leka), pa se onda posvetio tako tim nekim drugim zanatima. Zadržao je manire radnika (tadašnje) službe. Radnički mantil Sloboda Čačak, štrikani džemper, plave radničke pantalone i crne čizme zavrnute na pola. Pod miškom bi nosio specijalnu torbicu sa alatom. Nikad nije govorio da kolje svinju nego „da smiruje gicu.“ Imao je laku ruku, al’ o tome docnije.  Za kasapinom bi, taman dok se on zdravio sa odborom za dočekpostrojenim u njegovu čast, u avliju ušao čika Pero veterinar, predratna buržoazija, u trenčkotu i odelu takodje predratnog kroja. On je donosio onu spravu što se u nju gleda od trihinele i aminovao konzumiranje krmeta. Onda bi Milovan izvršio inspekciju stolova, posuda i količine soli i začina koji su slagani na žućkasti vikend sto na rasklapanje odmah do radne površine (jer je Milovanu tako zgodno), grede za kačenje krmeta, konopaca (za vezivanje praseta), čengela i ostalih stvari. Potom bi on, moj otac i tetak ko zaverenici pred atentat popili po jednu (samo jednu) rakiju (ljutu) za srećan početak. U to bi se pojavio i (sad pokojni) deda (uvek u lovačkom svečanom odelu i izglancanim cipelama) i nazdravio „pomoz’ Bože i današnji dane, zdravo počeli, zdravo  završili i ovajdili se od ova posla“ i liznuo rakiju iz četvrte čaše. Milovan bi onda otvorio torbicu poredjao alat na sto baš kao hirurg pre operacije i odabrao jedan nož sa nekim opasnim uskim sečivom i rekao strašnim glasom „Ajmo mi sad da smirimo gicu.“

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar