Stefan i Parada ponosa



 



Zabrana ovogodišnje Parade ponosa izazvala je veliku medijsku pažnju i podigla svojevrsnu buru u javnosti, ali ni približno koliko priča o Stefanu Radoviću iz Kuršumlije. Ovaj devetnaestogodišnjak javno se deklarisao kao gej, opisujući kakvu je torturu doživljavao od vršnjaka, još od osnovne škole. Neprilagođen, jer nije hetero, odbačen, omalovažavan i šikaniran, upadao je u sve dublju depresiju koja je rezultirala pokušajem samoubistva. Roditelji nisu bili upoznati sa njegovom orijentacijom, niti je on imao hrabrosti da im kaže, znajući da živi u konzervativnoj sredini i pretpostavljajući njihovu reakciju. Prvo se obratio medijima, a onda su novine pročitali njegovi najbliži…



 Izbačen je iz kuće uz niz uvreda, sa žalom „što nije mrtav kad već nije normalan“ i pitanjem „Ko te u to uvukao“. Priča je opštepoznata i nema potrebe detaljisati, ali bih želela da se osvrnem na neke komentare u vezi sa sudbinom ovog mladića. Ne mislim tu na one najbrojnije, od bezrezervne podrške Stefanu, do aplaudiranja njegovim roditeljima koji odbaciše „bludnog“ sina. Takve poruke u vazda bipolarnoj Srbiji posve su očekivane. Međutim, na komentar tipa „mali je samo željan medijske pažnje“, Stefan je lepo odgovorio: „Ne dao Bog nikome takvu medijsku pažnju!“. Čista zamena teza.

Da li činjenica da je na pomalo ekcentričan način „izašao iz ormana“ umanjuje patnju koju je preživeo? Opravda li to postupak njegovih roditelja? Ili komentari poput „imaš 19 godina, nađi posao i živi sam, nemoj da kukaš“. U kojoj mi to državi živimo? Očigledno, u državi blagostanja gde posao čeka iza svakog ćoška, toliko dobro plaćen da se od njega može iznajmiti stan, plaćati komunalije, hrana… Divota. Da li ti što mu to preporučuju tako govore i svojoj deci? Ili to važi samo za one što nisu „normalni“.

A pitam se, kako li bi ti „normalni“ roditelji reagovali kada bi im njihova „normalna“ deca jednoga dana saopštila nešto slično kao što je Stefan svojima? Jedan od komentara ispod tekstova me u tom pogledu oduševio. „Otac sam. Imam dva maloletna sina. Stefanov slučaj me naveo na razmišljanje. Šta ako jedan od mojih sinova sutradan dođe i kaže mi da je gej? Sigurno neću skakati od sreće. Bilo bi mi teško, ali ga ne bih odbacio. Moj je sin, volim ga i voleću ga“.

Osim činjenice da se naša razmišljanja uvek kreću u pravcu „to ne može meni da se desi, to se dešava drugima“, problem ljudi kod nas je i nemogućnost stavljanja u kožu drugog. Pokušaj da se neko razume, a ne u startu osudi zato što nam se neka njegova osobina ne dopada. O nedostatku empatije i da ne govorimo. „O kakvoj patnji ti pričaš mali. Nisi ti bio u ratu, nisi gledao osakaćena tela…“, stoji u jednom komentaru. Znači, ekskluzivno pravo na nju imaju samo učesnici rata. A gde se to meri patnja i u kojim jedinicama?  

Priča o Stefanu potvrdila je u koliko konzervativnom društvu živimo, iako su nam usta puna Evrope. Ipak, otvorila je i niz pitanja sa kojima moramo da se suočimo. Borba za prava LGBT populacije ne vodi se na ravni da li Parada ponosa treba da se održi ili ne. Već u našim glavama. Koliko smo spremni da razumemo i prihvatimo druge.     

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar