Rusi, opet, na Kosovu



Sad ću da napišem tekst za blog, rekoh ja pošto sam pročitao u novinama da Ivica Dačić poziva Ruse da dođu na Kosovo. Nije to za blog, to je da se izađe na Terazije i viče uaaaaa, reče koleginica. Ali, kad bolje razmislim, na demonstracije niko više ne obraća pažnju. Ne obraća previše ni na blogove, ali pročitaju makar najbliži prijatelji, ako imaju vremena i ako su raspoloženi.
Elem, Dačićeva izjava sadrži nekoliko krupnih proizvoljnosti. Pre svega, dolaziše nam Rusi na Kosovo, i to tenkovima, neposredno nakon što je Milošević potpisao kapitulaciju, mirovni sporazum kojim je kapitulirao. Kako došli, tako se i vratili. Pokušali, videli da ne ide, da nemaju snage da se nametnu u ovom regionu, pa otišli kućama.
Dačić, a bojim se i drugi naši političari, iz toga nisu gotovo ništa naučili. Ostadoše da se bore za Kosovo praktično na isti način na koji je to činio Milošević, a bez procene sopstvenih snaga i dometa. Podigoše Kosovo na pijedestal prioritetnog nacionalnog interesa bez koga niko od nas ne može ni da pomisli da živi. Sad kad se vidi od toga nema ništa, ponovo se zazivaju Rusi.
Rusi znaju kako stvari stje pa neće ni pokušavati da odgovore na Dačićev neslužbeni apel. A i kada bi, makar teoretski, bilo moguće, nisu ludi da se vojno petljaju u nešto na šta ne mogu da imaju odlučujući uticaj. Gledaju svoja posla. Znaju to dobro i naši, ali se računa da među biračima ima dosta onih kojima će ovakve izjave podgrejati nade usađene u mitsku svest o stotinama miliona nas i Rusa.
A šta bi bilo da Srbija zvanično uputi poziv Rusima da dođu u Kopnenu zonu bezbednosti, kako to pominje Dačić? Ne bi ih, naravno, pustili na Kosovo, a ni Dačićev pokojni šef nije se usudio da ih zove da se rasporede na srpskoj strani te zone. Ne bi se, valjda, usudio ni Dačić. A i ako bi neko zaista poslao „bumašku“ sa pozivom ruskoj vojsci, dobio bi „njet“ i pre nego što bi njegov poziv stiogao u Moskvu.
A možemo li da pretpostavino da Dačić ovo priča zato što zaista misli da je realno. Ne, jer tolika količina nepoznavanja realnosti i odnosa na međunarodnoj sceni dopustiva je na pijaci ili u nekoj slavskoj diskusiji, kad se gosti dobro podgreju vinom, ali ne i u političkim izjavama. Uostalom, zašto to nije tražio minulih godina? Nije jer je znao da nije izvodljivo.
Ovakve izjave bi se mogle okarakterisati kao politički zločin prema sopstvenom narodu (ako takav termin postoji, a ako ne postoji valja ga izmisliti). Govorite lepo, proizvoljno i „masno“, lukavo servirate naivnima ono što žele da čuju, iako znate da to može da donese samo nevolje i bedu. Ali može da donese glasove, što je najvažnije. I na kraju pitanje na koje uopšte nije potrebno navoditi odgovor jer ga svi znaju: Hoće li Dačić, ako postane premijer, odmah da presavije tabak, pozove Ruse i spase nam Kosovo?



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar