Novi „evroskepticizam“



Međunarodna zajednica u odnosu na Srbiju upotrebljava dvostruke aršine, i povodom Kosova i povodom mnogobrojnih zahteva koji se odnose na prihvatanje i primenu evropskih standarda, ponavljaju ovih dana funkcioneri vladajućeg bloka. To će im možda doneti poneki glas sve bespomoćnijih birača, ali sigurno neće pomoći da se problemi reše. Da može, pomoglo bi u minulih dvadesetak godina koje smo, sa časnim izuzetkom kratkog perioda vlade Zorana Đinđića, uglavnom proveli kukajući kako nas svi ugnjetavaju. Da može  verovatno bismo bili jedna od najprosperitetnijih zemalja sveta jer je, bar kada je reč o kuknjavi nad istorijskim nepravdama svetskih moćnika, većina drugih za  nas mačji kašalj.



Sa tog stanovišta naši političari, kako iz opozicije, tako i iz vlasti i dalje su, narodnski rečeno, skloni da se bave ćoravim poslom. Jer, pravo pitanje nije da li svetski moćnici u odnosu na nas primenjuju različite aršine jer u ozbiljnim zemljama u kojima se elita ozbiljno bavi politikom odgovor na to pitanje zna se vekovima i vrlo je jednostava – sve zemlje nastoje da vode politiku u skladu sa sopstvenim interesima, a one najveće i najjače u tome imaju i najšire mogućnosti. Veliki, u skladu sa tim, za svoje promašaje i pogrešne procene ne moraju da plaćaju veliku cenu, a mali moraju da budu veoma pažljivi kako ne bi završili kao „kolateralna šteta“.



Pravo pitanje za našu političku elitu zašto Srbija nije uspela da svoje interese dovede u sklad sa odnosima na međunarodnoj sceni, i to sa ciljem da u što je moguće većoj meri osigura ekonomski i svaki drugi prosperitet svog stanovništva? Pravo pitanje je kako su to neki drugi iz našeg okruženja uspeli da naprave pomake ka budućnosti u kojoj prosperitet građana izgleda izvesniji hnego pre deset ili dvadeset godina, a Srbija ostaje da tapka u mestu?

Ova pitanja i danas mi izgledaju izuzetno važna jer mi se nekako čini da smo počeli da gubimo sposobnost učenja čak i iz bliže istorije, koja je gotovo svim generacijama u sećanju. Najnoviju „kosovsku bitku“ Srbi su počeli balvanima i barikadama, ali i snajperskim hicima, garnirali je pričama o napaćenom  narodu spremnon na sve da odbrani svoja vekovna ognjišta i, svesrdno pomognuti medijima i političarima iz Srbije, podigli na nivo humanitarne katastrofe.

Iz bliže prošlosti smo ipak nešto naučili,  pa se sve vreme pregovaralo, pregovara se i pregovaraće se, i to je dobro. Ali, oni koji nisu naučili ni toliko nisu voljni da poslušaju „centralu“ i da potpuno ukinu blokade. A i zašto bi kada im gotovo svi iz Beograda poručuju da su u Srbiji i da će tako ostati, sada i vo vjeki vjekova. I ovde postoji bolna sličnost sa planom Z4 i čuvenom „paljanskom skupštinom“. Rezultate tih istorijskih događaja danas ne treba posebno elaborirati, dovoljno je zaviriti u neki od izbegličkih centara.

Milošević je zaveo sankcije Republici Srpskoj kad je odbila da prihvati plan međunarodne zajednice. To mu je pomoglo da produži status „garanta mira“ na Balkanu i važnog učesnika Dejtonskog sporazuma. Nastavio je, međutim, da lamentira nad treškom sudbinom naroda koji predvodi, nad nepravdama i nepravdama i dvostrukim aršinima koje prema tom narodu primenjuje međunarodna zajednica, a sve braneći „najskuplju srpsku reč“ koja će vremenom evoluirati u jednu manje maštovitu floskulu, „srce Srbije“.

Aktuelna politička elita intenzivno pregovara i pokazuje da je, kad bude stani-pani, ipak spremna da prihvati ono što se od nje traži. Ali, nije u stanju da izdejstvuje ni uklanjanje sa jednog druma na Kosovu krsta koji je odbila da osvešta Srpska pravoslavna crkva, što nije preporučljivo ako želite da budete „faktor stabilnosti“. Šlag  na torti je već pomenuta kuknjava nad neprincipijelnošću međunarodne zajednice koja zlokobno pokazuje da se sama suština još nije promenila. A krajnje je vreme, samo što to, izgleda, nema ko da učini.  

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar