MERKELEOVA I(LI) EU



 



MERKELEOVA I(LI) EU



Da li smo znali šta se od nas traži i pre nego što nam je to, bez ustezanja i u lice, sasula Angela Merkel? Znali smo, naravno, samo niko od ovdašnjih vladajućih političara nije imao hrabrosti da nam to jasno kaže. Trebalo je da čekamo da njihov posao obavi premijerka jedne evropske sile. Nije u njenom nastupu bilo ničeg dvoličnog. Srbiji je davno rečeno da formalno poriznavanje kosovske nezavisnosti nije uslov za evrointegracije, ali da normalizacija odnosa jeste.

 

Ali, naši vladajući političari to su „pročitali“ i domaćoj javnosti predstavili onako kako im se činilo da će joj se najviše dopasti. Rekli su da Srbija ne treba da se odrekne Kosova i na osnovu toga izgradili tezu da nezavisnost nećemo priznati „ni posredno ni neposredno“, mada su morali znati da ono „neposredno“ nije baš izvodljivo. Ali, narod voli da čuje kako Srbija stameno ostaje pri stavu da nešto neće, to donosi glasove, pa je samim tim korisno.

 

Ogoljeni pragmatizam Merkelove optuda je izazvao konsternaciju, što samo potvrdjuje tezu da se važnim političkim piutanjima srpske elita bavi površno. Jer, da je iko ozbiljno analizirao  šta znači zahtev zemalja koje su priznala nezavisnost Kosova (najuticajnije zemlje EU i SAD) da popravimo odnose sa Prištinom, morao bi da zaključi da to, u najmanju ruku, znači priznavanje prava na kontolu prihoda od carina i prisustvo centralne vlasti (makar u nekom obliku) na celoj teritoriji.

E sad, pošto je javnost godima „hranjena“ sasvim drugačijim idejama u čijoj osnovi je da mi nećemo „ni posredbno ni neposredno“ priznati Kosovo, promena politike sada deluje kao nemoguć zadatak. A, ako promene ne bude, odnosno ako ne budu prihvaćeni zahtevi koje je formulisala Merkelova, neće biti ni EU. Tako ćemo ostati „nasamo“ sa Kosovom, ali samo formalno, ali ne i suštinski, što je drugo ime za floskulu „posredno i neposredno“.

Srbiji je, dakle, potreban „politički heroj“ koji će joj na odgovarajući način saopštiti istinu, ne vodeći računa o tome kako će se stvar odraziti na njegovu popularnost. Možemo, naravno, da se ponovo latimo balvana i oružja, ali bi i takva operacija i ljudi koji bi je predvodili završila poput sličnih poduhvata u bivšim jugoslovenskim republikama.

Samo što se vreme koje prođe od početka svenarodnog otpora do konačnog udarca u ledinu ne bi merilo godinama, nego mesecima, a možda i nedeljama. Druga su vremena, drugačiji odnosi, drugačiji uslovi, pa bi političare još jednom trebalo podsetiti da njihov glavni zadatak nije da povlađuju emocijama većine, nego da pri donošenju odluka vode računa o istorijskim i drugim okolnostima.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar