Neka mi ne zamere kolege iz ostalih manjinskih medija u Srbiji, moguće je da nisam dovoljno
informisan, ali o ovima na Jugu Srbije poprilično znam, bilo da se radi o privatnim ili onima
kojima su gazde lokalne samouprave koje ih finansiraju parama poreskih obveznika. Pripadati
bilo jednima ili drugima, Boga mi je prava privilegija. Da se razumemo, ovoga puta govorimo o
stanju samo u medijima manjina, inače i pored solidnog napretka u ostalim oblatima života, nije
baš udobno biti manjina u Srbiji.
Pa, da počnemo:
Bio jednom jedan nedeljni štampani list na albanskom jeziku “PERSPEKTIVA”,
četiri godine ga je finansiralo Ministarstvo culture i za to vreme zabeležili su manjak u pravdanju
finansijskih sredstava od oko 18 miljona dinara, ali nikom ništa. List je ugašen, a da niko nije
odgovarao pred zakonom. Posle Perspektive, Albanci su prošle godine dobili “NACIONALI”,
koji takođe sa nekoliko miliona dinara finansira isto Ministarstvo, s tim što sada finansiranje
ide preko Nacionalnog saveta Albanaca. Navodno se štampa u tiražu od 3.000 primeraka, oko
200 komada se podeli besplatno, a nepoznat broj primeraka završava u jednoj firmi koja se bavi
otkupom stare hartije za reciklažu. Ali, to kao da je najmanje bitno. U ovaj projekat je uključeno
nekoliko albanskih volontera koji su dobro plaćeni, dovoljno da se ćuti iako Nacional niko ne
čita. Dve lokalne RTV, Bujanovac i Preševo, imaju status javnih preduzeća. RTV Bujanovac
iz budžeta opštine godišnje dođe 19 miliona, plus im Opštinsko veće svakog meseca odvoji po
200 do 300 hiljada namenskih dinara. Ništa manje ne dobija ni RTV-Preševo. Njihov sopstveni
program i produkcija je oko 15 minuta dnevno, i to samo od ponedeljka do petka jer vikendom
ne rade, iako im je broj zaposlenih višestruko veći od potrebnog. Svaka partija koja je dolazila na
vlast ubacivala po 7-8 svojih partijskih članova, navodnih novinara.
Takođe ni nekim privatnim medijima nije tako Loše. I oni dobijaju novac iz opstinskih budžeta,
raznih ministarstava Republike Srbije, Koordinacionog tela, i od ostalih donatora po realizovanim
projektima, s tim što privatni mediji moraju biti disciplinovani i na usluzi davaocima para, u
protivnom stupaju na scenu pretnje, sekire i čekiči po njihovoj opremi (što bi se reklo, naši protiv
naših, vladaju zakoni ulice). Ovo je otprilike stanje medija nacionalnih manjina na Jugu Srbije.
E sada, kada budu čitali ovu priču moji Albanci, unapred znam šta će reći: “Evo ga ovaj udvarač
državi i prosrpski orjentisan, opet nešto bez veze lupa”!
A ja, šta drugo da im odgovorim nego da ponovim još jednom bezbroj izrečenu priču: Ovo smo
mi, ovo je naša realnost. Uloga žrtve nam mnogo prija, isplati se itekako, samo nastavimo dalje i
sve će biti u redu, a svako ko prizna realnost je izdajica svoga naroda.
I zato bi oni po svaku cenu da obore i ne prođe predložena Medsijska strategija od strane
novinarskih asocijacija, da se ne privatizuju mediji koji emituju program na jezicima nacionalnih
manjina, Država da ne izlazi iz svojine medija itd, itd.
Njima je samo bitno i veoma stalo da ti mediji i dalje postoje zarad svega ovoga što sam u ovoj
priči naveo i napisao, a na drugoj strani uopšte im nije bitn ko te medije čita, ko ih sluša i ko ih
gleda.