KAKO DA IM OTVORIMO VRATA



Umni ljudi kažu da je proleće najlepše godišnje doba!? U proleće pre 13 godina, dok se još dizala kosovska jutarnja izmaglica, jedan običan mladić, pitao je oficira odakle da baš njega pozovu u rat. Nadobudni mali zdepasti poptukovnik mu je odgovorio, da je za sve kriv kompjuter koji ga je izvukao kako bi branio otadžbinu, kolevku, srce Srbije. Vojnik rezevrista mu u šali odgovori da je ipak veća sreća kad te kompjuter „overi“ za Bingo nego za rat. Novica Jovčić –Bambus, jedinac iz Prekopčelice kod Lebana, tog proleća je sa planine Paštrik vraćen u svoje siromašno selo u kovčegu. Majka je posle sahrane sina jedinca, zauvek zatvorila kućna vrata. Obična seljanka je dala sve što je imala za srce Srbije, iako joj je ta Srbija uzela i srce i dušu. Nije ni znala šta sve može kompjuter niti da postoje „hakeri“ koji mogu da promene imena dobitnika nagrade za odlazak u rat. Oni, u Vojnim odsecima, koji su menjali imena „srećnih dobitnika“ nisu poznavali nesrećnike koje su „izvlačili „ iz bubnja“, jer sve su to bile samo brojke a ne ljudi. Bingo nije voleo „ mamine i tatine“ sinove pa su oni za to vreme po seoskim šorovima i gradskim parkovima šetali maskirne uniforme i pričali o herojskim podvizima. Ti „heroji „ su tada sa teškom mukom samo zatvarali vrata kafića i podzemnih skloništa. Ti heroji sada su se promenili, jer istim nogama bahato otvaraju vrata “ renomiranih” kafića.Ostalo nikome nije važno. Poginulih mučenika sećala se vojska i država samo nekoliko godina posle svih naših ratova. Komemoracije su održavane povodom nekog zvaničnog praznika ili su tokom predizborne kampanje partijske omladinke sa veštačkim trepavicama i suznih očiju polagale cveće kraj spomenika i bisti onih koji su poginulil za slobodu i srpske zemlje. Svi su se tada zaklinjali da nikada neće zaboraviti herojska dela poginulih i da će njihovi potomci i porodice uvek imati pomoć šire zajednice. O tome kako su govorili da smo sačuvali sve srpske zemlje i dostojanstvo ne želim da se sećam. Roditelji skrhani bolom su tada možda verovali onima koji slatkorečivo besedili nad tudjom nesrećom. Ratovi su prošli. Na Paštriku, gde je samo kamen do kamena, niko ne zna za hiljade Bambusa. Ostale su samo majke u crnim marama. Izvini državo moja što podsećam! Nije mi bila namera da u demokratiji dok idemo napred, pričam o zatvorenim vratima.



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



    1. DarkEdy 26/02/2022

    Ostavi komentar