JOŠ JEDAN DIVAN DAN



Lepo je mene draga majka učila da ne budem vragolasta jer će mi se stvari obijati o glavu. Svaki drugi dan desi se nešto što me natera da kažem: e, da smo češće slušali svoje majke gde bi nam kraj bio. Elem, sinoć sam se pokačila sa jako dragom osobom, a oko čega, i ne sećam se, tolika je glupost bila. Penila sam i blesavila, i otišla na spavanje besna zbog izostanka odgovora na moju poruku. Rešila ja da ustanem rano, u šest sati, da se organizujem jer mi svi nešto kao zameraju. Palim Bad Religion ovog jutra, prija, a petao mog dragog komšije uspeva da ih nadjača. Još uvek besna od sinoć, hvatam se odmah za facebook kao paćenik neki, jer mi je telefon, dabome zbog krvopija iz firme mog mobilnog operatera, deaktiviran, da vidim da li se dotična osoba udostojila da mi odgovori na poruku. Hm, naravno da nije. Tako, a? Ponadala sam se da je imala košmare preko noći. Poslala sam poruku sa lepim željama, čestitkama i pozdravima, sledeće sadržine: “Želim da te probudi buka nekog komšije koji radi bušilicom i da ubije kiša ceo dan. Da te neko isprska kad kolima prođe pored tebe i da prospeš kafu sebi na noge. Kao i da izgubiš na jambu, a na kladionicu i da ne pomisliš.” Silazim dole sa planom da uletim u kupatilo, ali poljubim vrata. Divno. – Sad ću sine, za pet minuta! Pet minuta? Njegovih pet minuta nečiji ceo život. Prošlo 45 minuta, nema tople vode. Preživeh i to nekako, vraćam se u sobu gde me zatiče odgovor od dotične osobe da je spavala kao beba i da je sunce danas ogrejalo. Kak’ krasno, kak’ prekrasno. No, dobro, bar ću stići na predavanja, i to na vreme, ej, ne pamtim to. Izlazim iz kuće – kiša, i to kakva! Sveže isfenirana kosa ode odmah u k****. Nakon podužeg čekanja u redu u prodavnici, stigla nekako na faks, zadihana zbog stepenica ulećem u amfiteatar. U prazan amfiteatar! Ma da li je ovo moguće – pitam se ja, jednom rešim da odem na fakultet na vreme, a oni odlože predavanje. Šta ću, kud ću, siđem dole onako pokisla, da popijem irski kapućino sa aparata, bar neku dobru stvar ovog jutra. I naravno, aparat mi izbaci vrelu vodu sa malo pene koja miriše na irsku kafu, opsujem naglas, postidim se i napustim tu baksuznu zgradu. Po onoj kiši krenem ka redakciji, al se setim da se otvara tek za pola sata. Inače, period od 8h do 9h je takav da su tada lokalni frikovi i šizofreničari najaktivniji na ulicama. Kakvo društvo, a? Sedoh sama u kafić da se okrepim kafom, prvo mi upadne kesica šećera u šolju, a posle mi krene kafa niz bradu i uflekam majcu. Jao, mama, što te ne slušam?! Stižem onakva u redakciju i na vratima se sudarim sa kolegom, koji nabaci širok osmeh oduševljen mojim ranim dolaskom na posao. Ne viđa se to svaki dan, pa se čovek ozario. E, kad bi ti znao. Šta me ono čeka, anketa po ovoj kiši? O, kako divan dan!



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar