Između čekića i nakovnja



Koliko god da se trudiš da se diskonektuješ i da zarad očuvanja mentalnog zdrvlja ne primećuješ šta se oko tebe dešava, kad tad naletiš na zid i shvatiš da si ga džaba krečio onda kada si čipove koji ti omogućuju konekciju sa stvarnošću namerno negde zaturio. Evo prošlo je više od decenije po jednima od demokratskih, a po drugima, personalnih promena od kojih su neki očekivali sve, a neki ništa, a mi se u nedogled bavimo jednim te istim temama, kao Sizif svojom kamenčinom, a da ne primećujemo kako nam život kao pesak bespovratno curi između prstiju.



Evropa ili Kosovo, Kosovo ili Evropa. Naš čekić i naš nakovanj između kojih smo poturili glavu, jer naprosto Srbinu je genetski kodirano da mora da vascelog života mora da bira. Obrenovići ili Karađorđevići, četnici ili partizani, Kosovo ili Evropa. Da bira i da uvek bude na gubitku, budući da dok on kao miš u onom vicu vrti glavom pokušavajući da se odluči između sira i slanine, vozovi prolaze li prolaze. I oni kosovski i oni evropski.



Ali hajde da se manemo Kosova, najskuplje srpske reči kako nekada reče jedan od bezbrojnih profesionalnih patriota, tu je bar sve jasno. Pod uslovom da imamno snage da to priznamo sebi. Uostalom, pokazalo se tokom svih ovih godina, što su glasniji pokliči kosovobranitelja to nam je nečija ruka dublje u džepu. Da vidimo mi šta nam je sa Evropom, evropskim integracijama i svim ostalim što uz njih ide. Da li je i ta famozna Evropa mantra i pomagalo kojim se u Srbiji skidaju kajmak i koža sa leđa nesretnih građana ili možda svetla evropska budućnost samo što nije.

Svojevremeno, kada smo bili deceniju mlađi, poletniji i optimističniji, pokojni Zoran Đinđić, iza čijeg lika se danas mnogi skrivaju i zloupotrebljavaju ga na najrazličitije načine, otvoreno i bez uvijanja, građanima Srbije je rekao da promene u jednoj državi počinju sa promenama u glavi, odnosno u načinu poimanja stvarnosti. Ali ako u njihovu suštinu ovih reči nisu mogli ili nisu hteli, svodi se na isto, da proniknu oni koji su decenijama slepo verovali da se u uređenoj državi plata dobija, a ne zarađuje. Odnosno da su evropske plate od par hiljada evra moguće bez evropskog rada, šta se to dogodilo sa onima koji bi da ih doživljavaju kao intelektualce, pardon, poštenu inteligenciju? Šta se to dogodilo, recimo, sa našom novinarskom branšom, koja se pretvorila u najizrabljeniju profesiju u Srbiji. Da li je moguće da smo sebi dozvolili luksuz da se samo deceniju posle političkih promena pretvorimo u amorfnu masu koju svako može da oblikuje kako mu se prohte, gnječi je i pršti a da mi koji smo svoj posao doživljavali kao društveno odgovoran, ćutimo i trpimo?

            Činjenice da u Srbiji ne postoji opšti kolektivni ugovor za radnike u medijima i da su sindikati u pravom smislu te reči još uvek najobičnija fikcija, nisu ništa drugo do potvrda da smo se predali i pre početka borbe, kroz koju su prošle naše kolege, recimo iz Slovenije ili Hrvatske sa kojima smo uvek spremni da se poredimo. A da tragedija bude veća, ne postoji ni najmanja naznaka da je uopšte neko spreman da digne glas. Osim naravno u kafani, gde se posle dva tri piva, vinjaka ili nekog drugog alkoholnog derivata dižu revolucije i obaraju vlade. A euforija i odlučnost traju koliko i dejstvo alkohola.

            Evo već godinu i kusur dana kako redakcija Ekonomist magazina prolazi kroz svojevrsnu agoniju o tome nigde ni reči. Reći će neko da je to tako u većini redakcija. Možda i jeste, ali ako se u obzir uzme činjenica da je većinski vlasnik ovog uglednog nedeljnika, koji je većinska prava preneo na drugog sporadi sukoba interesa, niko drugi do Božidar Đelić, potpredsednik vlade, resorno zadužen za evropske integracije, onda stvar dobija po sve drugačiju dimenziju. Dimenziju koja objašnjava mnogo toga što se tiče naših decenijskih evropskih lutanja i stranputica. Onda stvari postaju mnogo jasnije čak i onima koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa novinarstvom, budući da se neko, ko svaki bogovetni dan nagvažda o Evropi i evropskim integracijama, u sopstvenoj firmi ponaša u skladu sa balkanskim biznis pravilima po kojima su plate i honorari ne obaveza, već dar sa neba. Ali pošto je u zemlji Srbiji bukvalno sve pitanje neke i nečije političke volje o tome se ćuti. Ćute novinari Ekonomista, ćute novinarska udruženja, ćute novinarski sindikati, odnosno udruge koje se predstavljaju kao takve.

            A kada je sve to tako, otkud onda čuđenje što nesretni srpski radnici trpe to što trpe, pa onda kada mast ode u propast seku prste, zabijaju eksere u ruku ili blokiraju puteve. Čemu iščuđavanje što je u Srbiji decenijama unazad po sve normalno svakodnevno ići na posao i za to ne primati platu, pa je za očekivati da poslodavci uskoro počnu da radnicima naplaćuju ulaz u fabrike i preduzeća. Ako je suditi na osnovu letargije koja je obuzela srpske novinare i medijske radnike biće to unosan biznis.

            Biće da je ta Evropa, u kojoj je najnormalnija stvar živeti od sopstvenog rada, mnogo dalje nego nam se činilo pre deceniju i kusur. Pre dve decenije na jedvite jade odbacismo srp i čekić, ali nas dočekaše čekić i nakovanj. Nama Srbima nekako čekić sleduje kako god da okreneš. 

                           

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar