Dvije slike urezuju se ovih dana. Jedna je ona iz dvorane, prvo u Vršcu, a zatim i u Novom Sadu gdje su voljom organizatora „kauboji“ pokazivali svoje rukometno umijeće. Već dugo dobre igre zapravo i ne predstavljaju iznenađenje, ali ono što je definitivno bio utisak je atmosfera na tribinama. Vojvodina je to, reći će mnogi. U pravu su, ali Vojvodina je i ona druga slika, poput iskrivljenog refleksa u ogledalu, a taj refleks je nemoguće izdvojiti i gledati ga samo u okviru „severne srpske pokrajine“.
Na žalost slijed događaja je bio takav da je na onu prvu već zaboravljeno, a izvjesno je da se slično neće ponoviti u Beogradu. Organiziranog dolaska navijača na polufinale neće biti. Žalosno jer opet pobjedu odnosi ona glasna manjina, ili barem to tako izgleda.
Zanimljivo je da su svi incidenti – od paljenja ambasada nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, napada na policiju i učesnike u „Paradi ponosa“, ubistvo Francuza Brica Tatona, pa i napad na kolonu vozila navijača hrvatske rukometne reprezentacije okarakteriziran kao incident omanje grupice kojoj valjda ne bi trebalo davati suviše na značaju.
Sa tim bi se mogli složiti da rezultat njihovog djelovanja nema posljedica po život čitave zajednice. Matrica je uvijek dobro poznata i, ono što je najvažnije – nemoguće je da zakaže. Ta omanja grupa zapravo je samo glas one ćutljive većine koja će sa zadovoljstvom primjetiti nedostatak „šahovničarskog“ kolorita na polufinalnom susretu između Srbije i Hrvatske. Ali ne zanosimo se. Bilo bi ohrabrujuće da se primjeti taj nedostatak. U tom slučaju dolazak hrvatskih navijača na sportske svetkovine po Srbiji bio bi sasvim uobičajena pojava, a u ovom…
U ovom slučaju o hrvatskim navijačima većina je čula zapravo nakon nemilog „incidenta“ u Veterniku, mjestašcu nadomak Novog Sada koje se nezgodno namjestilo na putu ka Bačkoj Palanci, odnosno Iloku. Simbolično, stanovnike Veternika dobrim dijelom sačinjavaju izbjeglice iz Hrvatske. Traumu gubitka imovine donekle su izliječili divljim urbanizmom po veterničkim oranicama, ali ostale traume su ostale. Stoga je to mjestašce je bilo najpogodnije tlo za organizaciju napada i treba ga gledati u onoj iskrivljenoj refleksiji Vojvodine koja je prepuna sličnih točaka.
Navodno su organizatori pohapšeni, navodno pripadaju navijačkim grupama, navodno država sa njima nema nikakve veze, navodno se incident nije mogao spriječiti.
Uklonimo navode i sačekajmo procesuiranje odgovornih i to samo zato da bih ih ponovo vratili jer dosadašnje iskustvo je pokazalo zavidan nivo razumijevanja srbijanskog pravosuđa za incidente sličnog tipa ali ni to nije najgore. Postoje indicije da se organizator ubistva nesretnog Tatona od drhtave ruke pravde iz Srbije krije upravo u Hrvatskoj, a prije ubojstva mladi Đorđe Prelić bio je osumnjičen za izvršenje 20 kaznenih djela, a ne zaboravimo da su do sopstvenog obračuna u Zagrebu ugodno živjeli i „zemunci“ Sretko Kalinić i Miloš Simović.
Sa ovim osvjetljenjem napadače na hrvatske navijače u Veterniku čeka lagodan život i moguće još koji put ponovljeno slično djelo. A mi, smrtnici možemo se samo nadati da će nas na nekoj od bezbroj crpki dočekati dobroćudni radnici, ponuditi nas kavom i pićem i poželjeti nam sreću. Malo li je nakon svega nevedenog?
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.