Ponekad mi je veoma teško da pratim javne debate, ali i da razgovaram sa prijateljima i kolegama o osetljivim društvenim i profesionalnim pitanjima jer se rasprava svede na dva potpuno podeljena sveta bez izgleda da se uvaži nečije za zericu drugačije mišljenje.
Nema sumnje da tome u izvesnoj meri kumuje (moj) prelazak u drugu polovinu veka, kada se poslovična životna mudrost često manifestuje kao tvrdoglavost, a u nekim slučajevima i bandoglavost. Ljudima ne pada na pamet da sagledavanje problema iz drugog ugla nije isto što i menjanje stava. Uočavam tu vrstu „doslednosti“ kod sebe – nisam poznata po toleranciji kao vrlini – ali sve češće i jasnije je prepoznajem kod drugih, ponekad postane tako prostačka da prosto pređe u grubo vređanje svih koji iole drugačije misle o ma čemu. Kao da su ljudi prosto ukopani, zaleđeni u jednom trenutku, obavijeni nekim poljem koje tako snažno odbija sve promene da onaj preko puta i ne postoji. Ili još darstičnije, nema pravo da postoji.
Podeljenost na prvu i drugu Srbiju, iako drastična pre 2000. nije bila preterano zabrinjavajuća jer se znalo ko je protiv koga i zašto, gde je ko i kako pozicioniran. I kako tako snažan sukob može da se završi. To je bila stvar ličnog izbora pa se sa istomišljenicima, mada je preciznije reći saborcima, nije posebno polemisalo. Bilo je što kaže gradonačelnik Beograda narogušen na LBGT populaciju, prečeg posla. Što se idejnih protivnika tiče, s njima i nije bilo potrebe raspravljati – oni su imali svoje dogme, svoje medije, kafanske stolove i kordone, a mi naše.
Danas su stvari mnogo fludnije, gotovo da nema jasne podele na građansku i malo dugačiju Srbiju, jer se većina ljudi manje ili više vešto šlihta svima, što drugim ljudima i njihovim pozicijama, što komšijskim idejama i ideologijama. Zlu ne trebalo u ova vremena kada su prevejani radikali (ne Pašićevi, razume se) postali evropejci, a nekadašnje demokrate zaglibile u nacion. Valja imati više lica, a vicepremijer Ivica Dačić je, primerice, velemajstor u njihovom prikazivanju. Sve na ovom razuđenom i trusnom području ideja ima prođu i to na svim televizijama, jer ni tu više nema jasne podele na „naše“ i „njihove“.
Zapravo, sučeljavanje, nadgornjavanje, prepirka koja bi mogla biti dobra vežba za moždane vijuge, svoje i tuđe, javno i privatno gubi smisao. Često čovek nema pojma o čemu se s nekim treba prepirati, a još češće zašto je potrebno da bude nekom bašibozluku sagovornik, ona druga strana, sparing partner. Tu ni d od demokratije i dijaloga nama, a moralno štokav javni prostor preselio se i na mikro plan pa umesto da se mrko gledaš sa nekim ko to zaslužuje, gubiš živce i reči na one koji su ti po svemu najbliži.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.