ON, GORAN



Pristao je da bude sve što hoće, a pre Šarli Abdoa je kritikovao Hrista, pa su ga cenzurisali i Hrist je postao ON, kopile i jad.Kada je jednom prilikom gostovao na Radio Nišu, pre koncerta u hali Čair, a u okviru promocije albuma na kome su Lipe cvatu, ali i Padaju zvezde, kada se u program uključio jedan slušalac i kada je rekao da pesma „Padaju zvezde“ mnogo liči na pesmu Van Halena, On, Goran, mu je odgovorio: „I ja ličim na mog tatu, pa šta?“. Svirao je i Uspavanku za Radmilu M. sa Vlatkom Stefanovskim, i svi smo mislili da je to, zapravo, pesma koju svira Vlatko, a On, Goran, statira. Meni ja ta misterija o statiranju i uvreženom svopštem mišljenju da On ne zna da svira, demistifikovana na koncertu grupe Leb i sol, maja 1987. u Beogradu, gde je On, kao gost na koncertu, odsvirao zajedno sa Vlatkom i Uspavanku za Radmilu M. Posle odsvirane Uspavanke, ja sam ga definitivno etablirao za jednog od najboljih gitarista na ovim prostorima. Hrabro, znam da to mislite u najboljem slučaju, ali mi je žao što niste bili prisutni na tom koncertu u Beogradu, gde je i magičnije i brže i tehnički doteranije svirao od Vlatka. On, Goran, dakle, sigurno je muzičar sa istančanim sluhom, čovek i muzičar kafanskog iskustva, je među prvima u Jugoslaviji imao „porše“ i jahtu kojom je plovio po svetu, i sve to u samoupravnom socijalizmu, gde smo svi bili jednaki.P re četrdeset godina je prvi sa svojim Bijelim dugmetom imao rasprodatu halu u Beogradu i dve hiljade ljudi ispred hale koji nisu mogli da uđu jer nisu imali kartu, sve su bile već prodate, i policiju i šmrkove posle koncerta jer obožavateljke nisu htele da naprave prolaz da ON sa bendom izađe iz hale. Imao je sa svojim bendom i prvi na jugoslovenskoj estradi aferu sa drogom, zatvor za pokojnog Ipeta. Imao je mnogo toga što niko pre njega u Jugoslaviji nije imao, ali je i rekao skoro, da je razlika između sadšnjih i nekadašnjih pevača ta da su se nekadašnji pevači „školovali po kafanama“. Služio je vojsku u Nišu, i to pomenuo u nekoliko svojih pesama, a pre dve nedelje, za srpsku novu se i odužio Nišlijama besplatnim koncertom, kako je rekao, iz obaveze prema tome što je godinu dana živeo u Nišu. A i liči na tatu. A naš gradski tata je posle te njegove izjave likovao jer je nevernim Tomama izbio poslednji adut iz ruku, da Grad plaća Njega, Gorana. Besplatno, uz pomoć prijatelja našeg gradskog tate i plaćanjem SAMO bine, tričavih milion i po dinara, sam ga gledao, doduše radeći, i nimalo se nisam razočarao, jer profesionalnost u etno folk izdanju Dugmetovih i ostalih stvari koje su svirali, je upravo ona svirka koju izvodi svuda po svetu, pa će i kod vas, za koji dan, u Vranju. Znači, nećete gledati ni pesnika, filozofa, a ni buntovnika i rokera, gledaćete Njega, Gorana i pola tuceta sjajnih muzičara, kako sviraju davno vam poznate pesme, ali u novom aranžmanu i u prigodno prilagođenom fazonu. Prilagođenom i za narod starijeg od ameba, i za ljubitelje Sirize, Merkelove, Putina i Obame, i za neuhranjene i crne i bele, Tarabićeve, žute… Prilagođeno će i da se zaradi.

P.S. Jednom prilikom sedeo sam na nekakvom ručku pored čuvenog Duška Trifunovića, pesnika, čije je stihove, On, Goran, koristio za svoje pesme u Dugmetu.I, kako to biva, ja napaljeni klinac, On, Duško, genijalac, pošto skapira da se kao nešto ložim na Bregovićev stvaralački opus, i ne znam iz kog razloga mi ispriča priču, koja u kratkim crtama izgleda ovako: Kada je počeo rat u Sarajevu, Bregović i Kusturica se preseliše u Pariz. Kusturica snimio film sa francuskim producentom i Goranom kao autorom muzike. Posle toga se posvađaše Brega i Kusta. Zbog para. Brega maznuo više od Kuste, iako je radio samo muziku, a na prostu foru. Kusta se legalno prijavio u Francuskoj, a Brega se prijavio kao izbeglica. Izbeglice NE plaćaju porez, i kao suma sumaru, kad se sve odbije, Brega dobio više od Kuste. Kustina sujeta to nije mogla da podnese i prestade da govori sa Bregom. Po Dušku Trifunoviću, negde iz leta 1995.



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar