Glodanje već oglodane kosti



Institucija TV duela nije uzela maha na ovim demokratsko osakaćenim prostorima. Sučeljavanje se uglavnom vodi preko bliskih medija, a čak i ako se kojim slučajem politički protivnici zadese u istom prostoru, na istom mediju protivnici se obraćaju isključivo biraču uz povremenu difamaciju protivnika.
Duel Čedomira Jovanovića, predsednika Liberalno demokratske partije i Milorada Dodika, predsednika Republike Srpske, koji je u svom pres centru organizovao Tanjug, a sve zbog Jovanovićeve izjave da je RS sagrađena i na genocidu otvorio je još nekoliko pitanja, a dao malo odgovora. Nije dao uverljiv odgovor na ono zbog čega je do sučeljavanja i došlo – da li je RS sazdana na genocidu. Za Jovanovića ona to jeste, a za Dodika, naravno nije. U tom sukobu mišljenja treba ipak reći da je Jovanović bio uverljiviji. A i da nije na svojoj strani ima presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu koji je zločin u Srebrenici jasno opisao kao genocid, a tu je i presuda drugog suda u Hagu koji je za genocid u Srebrenici na 46 godina zatvora osudio generala VRS Radislava Krstića. Da li je Dodika to potreslo? Ni malo.
Opozicijsko glavinjanje
Nije se Jovanović do sada mnogo bavio pitanjem Bosne i Hercegovine. Jedan od razloga za to je i uloga opozicije u Miloševićevo vreme, odnosno vlasti nakon njegovog pada. Retko kad će se u Srbiji čuti da su stavovi ondašnje opozicije, kad se govori o BiH, bili problematičniji od stavova i delovanja samog Slobodana Miloševića i to ne u smislu gradnje BiH kao države, nego sasvim suprotno. Na kraju, Milošević nije pao zbog perioda između ’91-’95, nego zbog perioda nakon kad su naizgled dobijene, odnosno očišćene teritorije gubljene za stolom. Zato su BiH i Srebrenica bili uglavnom na tapetu samo civilnog sektora čiji glas nije dopirao do šire javnosti, a i ako jeste onda se politika preko medija pobrinula da mu doda izdajnički i stranoplaćenićki atribut.
Prvi konkretniji iskorak Jovanović je napravio prilikom najave usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije. Za razliku od vladajuće većine, uz koje i sam nekad stane, bio je među najglasnijima da Srbija jasno stane uz Rezoluciju Evropskog parlamenta kojom je 15. juli proglašen Danom sećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Dva koraka dalje napravio je na Glavnom odboru stranke. Jednim korakom rekao je RS „napravljena i na genocidu“, potencirajući Srebrenicu, a drugim korakom prozvao i matičnu zemlju koja se „kiti Karadžićevim ordenjem i patetično dokazuje da nije poražena, proglašava Bosnu, pijemontom uz komentar da je to nekada bilo Kosovo.“
Ovako oštrim stavovima, iako su i ranije bili izricani, nije pridavano puno pažnje. Stoga čude dve stvari. Jedna je Dodikova reakcija jer se retko kad laktaški šerif upuštao u debate sa političarima iz Srbije, posebno onima „nižeg ranga“. Druga se mora sagledavati uz tu reakciju jer je zadivljujuća brzina kojom je dogovoren duel i to u pres centru državne novinske agencije – Tanjug, uz direktan prenos malo manje državne TVB92.
Moćna ruka „Beograda“
Očigledno je da je ovde ulogu odigrala treća ruka, ista ona koja ima dovoljno uticaja i na Tanjug, na Dodika, a ni Jovanović se ne može baš pohvaliti da je u potpunosti imun na njenu moć. To je ista ona ruka koja je isfabrikovala aferu sa Nikolaidisom, sa Sretenom Ugričićem, koja je uvela ponovo verbalni delikt na scenu, a koja zna da su u ovom duelu pobednici unapred poznati, odnosno da ih neće biti jer su sve strane odavno zauzele svoje položaje, pa valja opet narodu dati malo kostiju da glođu.
Sam duel, kao što rekosmo, nije doneo ništa novo. Jovanović je čvrto stajao na crti koju je zacrtao na Glavnom odboru, međutim jednako tako nije ni ulazio previše u teren odgovornosti Srbije. Uz već ponovljeno Karadžićevo ordenje, nije se previše osvrtao na današnju ulogu Srbije i specijalnih veza sa RS, koje nisu ništa drugo nego nastavak politike iz 90-ih uz jedan bitan segment – RS je za Beograd samo kompenzacija za Kosovo što se moglo čuti. Međutim, teško je iz Jovanovićevih usta bilo čuti da je za Srbe u BiH glavni grad ipak Sarajevo, ali se čulo to da „Srbija mora da ponudi jasan plan za rešenje u RS a ne da gleda sa strane“.
Uz možda dobru nameru da problem odnosa sa BiH, a pre svega problem postojanja RS, iznese na površinu Jovanović ipak zaboravlja da srž problema odavno leži upravo u Beogradu. Jasan plan, o kom govori, bio bi makar sličan odnos sa Sarajevom, kako je to slučaj sa Banjalukom i poštivanje onoga što se dogovori na Miljacki na ne na Vrbasu, koliko god neki značajniji dogovor između bh. strana opet bio teško pronalažljiv, što smo videli i prilikom formiranja Vijeća ministara. Možda nehatom, a možda i ne, uglavnom ovaj stav suštinski se ne razlikuje od aktuelnih stavova koje Srbija zastupa i sprovodi.
Sa druge strane Dodikovi argumenti bili su negiranje Jovanovićevih, koliko god oni izoštreni bili. Njegova odbrana RS, a i njega samog, jer predočene su mu izjave od pre pet godina kad je otvoreno govorio o genocidu, bila je samo da „nije fosil da nema pravo da menja mišljenje“. Ono sa čim se posebno podičio je konstatacija da je on „jedan dobar i veliki Srbin“, kao i da voli Srbiju više od Sarajeva. Kad je reč o RS tu ljubav ne treba dovoditi u pitanje, a kako to izgleda na terenu kad Dodik voli najbolje znaju vojni penzioneri, odnosno ratni veterani koji su prešli 35. godinu i koji su svoj život nudili za istu tu RS jer od momenta penzionisanja (2010. g) nisu primili ni marke penzije, pa su im u pomoć priskočili bošnjački i hrvatski ratni veterani osnivanjem fonda za nekadašnje neprijatelje. I jedni i drugi nisu došli iz Beograda, pa ni Banjaluke nego iz te proklete Federacije, pa možda čak i iz Sarajeva. Boli li to Dodika? Jednako kao i Srebrenica.



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar