Eto novog talas krize, javiše sa najvišeg nivoa. Za mnoge vest nije bajata ali beskorisna jeste. Oni ne preživiše ni prošle krize. Dakle po zvaničnim podacima nam ostade 98% Malih i Srednjih Preduzeća (MSP) i 2% velikih. Tema koja će od pre neki dan postati i vruća i krizna i predizborna dobiće odgovor, uvek odgovorne, države na krizu u vidu sasvim logično antikriznih mera. Hajde da nagađamo u kom pravcu će puno obećanja i puno manje para otići. Da li ka 98% ili ka 2% privrednog sistema? Kome će poći namenski obilikovane antikrizne mere kao dokaz da odgovorna država pokušava da pomogne u spasavanju postojećih radnih mesta? Ko će imati priliku da po vrlo povoljnim uslovima se zaduži u cilju obezbeđenja likvdnosti i mogućnosti da ispune svoje obaveze prema državi? Pitanje jest lagano ali evo i pomoć prijatelja – US Steel će imati svu podršku lokalne samouprave koja će im smanjiti većinu obaveza po osnovu lokalnih taksi i poreza. Zaposleni u javnim komunalnim preduzećima će naići na diskretno topao prijem u Nemanjinoj kada budu štajkovali. Kompanije u delimičnom ili većinskom državnom vlasništvu će imati mogućnosti da regulišu neuplaćene doprinose i poreze na zarade svojih zaposlenih, …
A šta je sa 98%???
Šta će oni dobiti, a šta njima sve treba?
Mala i srednja preduzeća bi trebali biti 98% fokusa države, odgovorne države. Odgovorne države na kontinentu kome pripadamo u kojima da ste vlasnik MSP i imate firmu sa najmanje 5 zaposlenih za 55.-i rođendan dobili biste pismo od od nekog državnog službenika potpisano od odgovornog ministra u kojem stoji nešto kao:
„ Poštovani Osnivaču, ceneći ono što ste uradili za svoju kompaniju i svoju zemlju time što ste uspešno vodili vlastitu kompaniju svih ovih godina, plaćajući sve poreze i zapošljavajući još svojih sunarodnika, a svesni da se približava trenutak kada počinjete da razmišljate o odmoru i povlačenju iz biznisa, mi, Vaša država, svesni koliko je važno da Vaše MSP uspešno posluje i kada Vi ne dolazite na posao, nudimo Vam pomoć u ovom procesu i to na sledeći način ….“
Ovde govorim o još jednoj krizi koja se događa upravo ovih godina tim vlasnicima malih i srednjih preduzeća. Naime Njima se sve ove krize poslednjih godina poklapaju i sa još jednim događajem, koji paradaksalno su očekivali, priželjkivali, radovali se… Naslednici osnivača su poodrasli i kucaju na vrata osnivačevih kompanija. Činjenica jeste da su skoro svi osnivači MSP pokretači porodičnih kompanija, samo toga mnogi dugo nisu svesni. Činjenica jeste da je pretežni broj aktivnih MSP nastao u poslednjih 15 godina, te trenutak u kojem osnivači shvataju da se nalaze u porodičnoj kompaniji dolazi. Naime, biologija igra vrlo važnu ulogu u ovoj ekonomskoj priči.
Istraživanje Nacionalne agencije za regionalni razvoj pokazuje da, na primer, u Srbiji starosna struktura osnivača MSP izgleda ovako:
3% vlasnika je mlađe od 25 godina; 15% ih ima od 26 do 35 godina; 30% od 36 do 45 godina; 34% od 46 do 55 godina i ..
Vlasnika starijih od 55 godina je 18% i većina njih se već nalazi u dilemi vlasnika porodične kompanije te danas, osim na temu kako dalje razvijati firmu, kako preživeti dobri Bog zna koji talas krize, pita se: kako da pripremi svoju decu za nasleđivanje kompanije, da li da ih uvede u posao, kako da ih uvede u posao, kome od njih da ostavi posao …?
Preduzetnici koji spadaju u starosnu grupu 46-55 alarmantno se približavaju ovim pitanjima. Deca im završavaju visoke škole, po pravilu menadžment, i kucaju na vrata firme.
Jasno je da je svakom njegova muka najveća, ali sistem postoji da bi anticipirao muke, i sistemski asistirao pri rešavanju muke. Muka o kojoj ovde govorim naziva se Biznis transfer i traži odgovor kako da upravljanje i vlasništvo (a to su dve potpuno odvojene kategorije) nad MSP pređe sa osnivača na drugu generaciju.
Sagledavajući statističke podatke o broju MSP, njihovom značaju za zapošljavanje i stvaranje društvenog dohotka, starosnoj strukturi vlasnika, odgovorne države su zaključile da je „njihov“ problem i njen problem. Svesna sam da naša država nema još kapaciteta da šalje pisma i pruža „podršku“ koju mogu stare zemlje EU, ali da ima onih koji su pismo zaslužili i podrška treba, ima ih. Svesna sam da svaka odgovorna država MORA da pomogne MSP i zbog svetske krize i zbog ove druge, manje vidljive, a još bolnije. Hajde da ih bar uvrstimo u važne teme o kojima bi mogli razgovarati, pa onda na napravimo i neki mali korak.
Irena Bulat, direktorka Adizes SEE
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.