Dekolte – kao orden i štit

Eko Taxi Vranje

U vremenima kad gotovo ništa ne ide kako valja dobro dođe svaki uspjeh – koliko god malen, besmislen pa i bizaran bio. Tada su svi skloni svojatati onoga tko je uspjeh postigao, imaju li makar i samo posredne veze sa osobom koja je uspjela. U takvim situacijama često se prisjetim dječačkih ljetovanja. Ono kad smo mi klinci iz provincije na parkiralištu iznad neke jadranske plaže udaljene stotinama kilometara od kuće znali ugledati registarske tablice na kakvom fići ili stojadinu i odjednom ispunjeni nekim neobjašnjivim ali gotovo opipljivim ponosom hvaliti se jedni drugima: evo ga moj zemljak! Pritom je bilo potpuno nevažno što je oznaka na tablicama pokazivala da je automobil registriran u gradiću pedesetak kilometara udaljenom od našeg (i kroz koji nikada nismo čak niti prošli u dotadašnjih 10, 12 ili 14 godina svog života). Ali ta, do banalnosti obična, registarska tablica izgledala nam je tada (nemoćnima da upravljamo svojim životima) tako važna i tako naša. Klincima koji se nisu imali čime pohvaliti i koji nikome nisu bili važni mirisala je na neki imaginarini ali samim tim ne manje važan – vlastiti uspjeh. Ne znam zašto ali ta mi se slika ponovo vratila kad sam negdje nedavno pročitao da je djevojka iz Vranja pobjedila na natjecanju za „miss dekoltea“ te kako se Vranje time ponosi. I koliko god me razum opominje na besmislenost pridavanja važnosti tom seksističkom estradnom cirkusiranju razumio sam one Vranjance koji su tuđe poprsje stavili ispred sebe – kao orden i kao štit. Zapravo, razumio ih je onaj davni dječak u meni. I tužan je.

 





  • Ostavi komentar