Dežurni krivci



Svako društvo ima nekog dežurnog krivca. Svako društvo ima različite dežurne krivce u različitim epohama. U Srbiji danas, dežurni krivci su novinari.
Svako je danas dovoljno kompetentan da kritikuje novinare, čak i oni koji ne umeju da napišu rečenicu od pet reči a da ne naprave najmanje dve gramatičke/stilske/logičke ili neke druge greške. I to je ok. Ali samo ako je kritika argumentovana. Lično nemam problem sa tim, čak i ja sam zdušno kritikujem kolege koje svoj posao rade loše (namerno ili nenamerno), međutim, osnovni problem ovdašnjih kritizera (kritičari imaju argumente, kritizeri ih nemaju) najčešće leži u činjenici da je njihova „kritika“ zasnovana na tome kakomali Perica zamišlja da novinarstvo treba da izgleda i funkcioniše.
Potpuno sam saglasan sa kritikom novinara tamo gde za to ima prostora. To će mnogo značiti onima koji posao dobro rade, a čija je reputacija kolateralna šteta lošeg ponašanja neodgovornih kolega. Ali, kada novinare kritikuje neko ko svoju „kritiku“ zasniva na svojoj gruboj materijalnoj grešci, nepažljivom čitanju ili poređenju vesti (nedavno sam imao prilike da se uverim u takav primer), onda se to ne može tumačiti nikako drugačije nego kao čista malicioznost.
I takvi će, čak i kada im priložiš dokaz crno-na belo da greše, potegnuti neki potpuno periferni pseudoargument, radije nego da priznaju svoju grešku. A novinarima pritom zameraju neobjektivnost, btw.
Poput suđenja u koje sudija ulazi sa unapred donetom presudom, ovakvi kritizeri će ostati pri svom stavu čak i kada im pružiš vrlo opipljive dokaze da greše, i raspravu zaključiti sa „Novinari su govna“ ili nekim sličnim „zaključkom“.
A kritizerima smeta sve: kad se postavi pitanje, kad se ne postavi pitanje, pa što je postavljeno baš toj osobi a ne onoj drugoj, pa taj pasus tu ne treba da bude tako napisan, to je sigurno neko platio, pa kako je postavljeno pitanje, trebalo je drugačije…
Drugim rečima, sve sami kandidati za Pulicera, tako da se u profesije u koje se svi Srbi razumeju, pored fudbala i politike, definitivno može uvrstiti i novinarstvo.
Bilo bi u redu da je reč o kritici, konstruktivnoj po mogućstvu, ali je u 90 odsto slučajeva reč isključivo o malicioznom kritizerstvu čiji je glavni cilj zaključak kako su svi novinari ološ. Takve bih tendencije mogao da razumem kod bandoglavih huligana i sličnih mentalno siromašnih osujećenih ljudi, ali mi se jednostavno ne da da ih razumem kada potiču od obrazovanih ljudi koji sebe smatraju nekakvim, valjda, intelektualcima.
I to pljuvanje i kritizerstvo ne bi bili toliko strašni, da ne predstavljaju koren onoga što će se na ulici pretvoriti u metke namenjene Ćuruviji, bombe namenjene Dejanu Anastasijeviću, batine namenjene Teofilu Pančiću ili gumenu lutku namenjenu Brankici Stanković.
Ipak, uprkos svemu tome, kao i činjenici da je novinarstvo ove godine ušlo u globalni top 5 najgorih profesija, oni koji se njime bave ne odustaju tako lako. I rade posao ne onako kako bi Perica voleo da ga rade, već onako kako ta profesija zaista funkcioniše. A onaj ko ne shvata da u svakom žitu ima i kukolja, taj nije shvatio život, pa samim tim ni razliku između kritike i lupetanja gluposti.



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar