Čekajući „Mladgrad“



U ponedeljak, 15. avgusta, u foajeu Narodne banke Srbije, dodeljena su priznanja „Mladgrad“, pojedincima, omladinskim organizacijama i lokalnim samoupravama koje su dale najveći doprinos unapređenju ukupnog položaja mladih ljudi u zajednici.  Dodelu priznanja, drugu godinu za redom, organizovale su građanske inicijative u saradnji sa Ministarstvom omladine i sporta i brojnim partnerima iz zemlje i inostranstva. Imala sam čast da, po završetku događaja, popijem kafu sa kolegom iz Kuršumlije, opštine iz reda najsiromašnijih u zemlji, koja je jedna od ovogodišnjih dobitnika priznanja „Mladgrad“ za lokalne samouprave. U vrelo beogradsko podne, u hladu lipe i uz vrevu ljudi i automobila, sedela sam i domišljala se razloga zašto se Grad Vranje nije našao u odabranoj grupi nagrađenih. A onda mi  se u svest probilo i jedno drugo pitanje: da li je moj grad imao i pravo da se ponada priznanju? Ima li Vranje javni prostor dostupan svim mladima? Ima li Savet za mlade koji funkcioniše? U čemu se ogleda učešće mladih u životu zajednice? Kakvi su kvantitet i kvalitet komunikacije mladih sa donosiocima odluka? U mislima se vraćam unazad, na 12. avgust, Međunarodni dan mladih. Kancelarija za mlade je i ove godine osećala odgovornost da, kao organizaciona jedinica Gradske uprave, taj dan prigodno obeleži i na taj način skrene pažnju javnosti na mlade, njihova prava, probleme i značaj koji imaju za zajednicu i njen razvoj. No, kako smo imali problem sa plaćanjem prošlogodišnjih računa za isti praznik, odlučeno je da ove godine budemo manje ambiciozni, a ipak prisutni i vidljivi. U duhu prave demokratije, neko se dosetio da akcenat stavi na povećanje učešća mladih u donošenju odluka koje se tiču njih samih (što je, usput rečeno, i jedan od prioriteta Nacionalne strategije za mlade), a koje se može i mora nadovezati na implementaciju Lokalnog akcionog plana za mlade grada Vranja. Ovaj strateški dokument, kojim se definiše politika Grada prema mladima, vranjska Skupština je usvojila u januaru ove godine. U dokumentu je naznačena i obaveza Grada da finansijski podrži deo njegovog sprovođenja u delo. Za tu namenu, iz gradskog budžeta je izdvojeno 500.000 dinara, koji su smešteni u budžetsku stavku „Kancelarija za mlade“, zajedno sa sredstvima za platu koordinatora, zakup prostora, struju…No, kako implementacija LAP – a za mlade nije ekskluzivno pravo i odgovornost Kancelarije za mlade, rešili smo da 12. avgusta ove godine pokrenemo inicijativu za izdvajanje sredstava za implementaciju LAP – a u okviru posebne budžetske stavke, koja će akterima omladinske politike na lokalu u 2012. godini biti dostupna na osnovu javnog konkursa. Korist od ove inicijative, formulisane u obliku peticije kao vida neposredne demokratije garantovane Ustavom Republike Srbije, višestruka je: kada se bude raspravljalo o budžetu za narednu godinu, potpisi građana/građanki će dati legitimitet odluci za izdvajanje posebne stavke u budžetu; mladi ljudi, od kojih je inicijativa krenula, steći će utisak da je njihovo mišljenje saslušano i da se odgovorilo na neke od njihovih potreba, dok će funkcioneri, samo jednim potpisom potvrditi svoju i opredeljenost političke opcije koju zastupaju, za Vranje koje brine o mladima. I tu je nastao problem. Dokona čaršija je najbolju nameru, nemotivisanu političkim već, verovali ili ne, čisto ljudskim i strogo profesionalnim razlozima, izvrnula u interesnu priču, pretvorila u napad na budžet i učvršćene pozicije pojedinaca/grupa. Sad, ne znam šta me više povredilo kao pravdoljubivu osobu i profesionalca u poslu: to što me nadređeni nisu pitali o čemu se zapravo radi, već su smišljali zaplete i dosećali se razloga takve moje izdaje gradskih interesa, ili to što mi nisu dali da objasnim benignu suštinu priče, jednom, kad smo se našli oči u oči. Time su mi jasno stavili do znanja da je odnos nadređenog i podređenog, a ne partnera na zajedničkom poslu, suštinski za razumevanje teorije i prakse u omladinskoj politici na lokalu. Vranje po meri mladih možemo naći na papiru, među stranicama strategija u kojima ne oskudevamo, ali ne i u stvarnom svetu, sa pravim mladim ljudima i njihovim malim životima. Pitam se da li su i kada veliki i moćni smetnuli s uma da će ti mladi ljudi jednog dana otići put nekog pravog Mladgrada i da nam se više neće vratiti? Na kraju, pitam se i kada ću se i ja već jednom umoriti od odgovornosti da ih na to stalno podsećam?

P.S: Tekst je napisan u autobusu, na relaciji Beograd – Vranje, u povratku sa dodele „Mladgrad“ priznanja).



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar