Šta je za mene preokret



Reč promena, a odnedavno I preokret, postala je u našem javnom diskursu na čudan način sinonimi za nekakav magični I iznenadni boljitak. Dovoljno je da promenite sve, šta god to značilo, I odmah će biti bolje. Kao u lošem braku u kome pijanicu zamenite nasilnikom (I to je promena zar ne?!) tako se i u Srbiji danas niko ne upušta u analizu ponudjenih promena već se one uzimaju same po sebi kao garancija napretka bez pretpostavke da one teoretski mogu značiti I srljanje u propast.
Nije mi namera da u ovom tekstu polemišem sa političkim strankama I njihovim programima nego da se fenomenološki osvrnem na pojam promena.
Ja lično mislim da je Srbija 90-ih vapila za promenama svuda I na svaki način onako kako današnja Srbija vapi za bilo kakvim kontinuitetom. Više nego ikada potreban nam je kontinuitet u reformama, kontinuitet u izgradnji institucija, kontinuirani ekonomski rast I kontinuirana državna politika. Uvek ću se složiti sa onima koji tvrde da niko ne želi, a najmanje EU, da mu partner bude zemlja sa otvorenim problemima, ali isto tako tvrdim da niko ne želi za saveznika zemlju čija politika, čak I kada je reč o nacionalnim strateškim ciljevima, nije predvidiva I kontinuirana. Nikome ne možemo biti kredibilan partner ukoliko naša strategija, I onda kad je reč o najvećim državnim pitanjima kakva su EU I Kosovo, može da se menja ne samo od izbora do izbora nego od tribine do mitinga. To ozbiljne zemlje prosto ne rade. Jer onda ostavljamo prostor za stalno nepoverenje da onako kako smo od evroskepticizma odlazili u evrofanatizam, sutra možemo biti u nekakvom najneverovatnijem I potencijalno opasnom savezu sa državama sa kojima niko pristojan ne bi pomislio da saradjuje. Ili ako hoćete I ovako: zašto zemlja koja je preživela najstrašnije bombardovanje upravo zbog Kosova, a sada u njoj postoje polemike da ga treba priznati čak I kad od nje to niko ne traži, ne bi sutra opet bila zemlja koja pledira da je vlasnik Trsta?! Metaforički rečeno.
Dakle, da bismo se kandidovali da nas tretiraju kao ozbiljnu zemlju sa stabilnom I definisanom politikom potreban nam je kontinuitet. Ne mislim tu na kontinuirane greške ni slepilo koje podrazumeva da se ne odustaje ni od onoga što je očigledna greška. Ne mislim tu na balkansku zadrtost koju mi opevamo kao najveću srpsku vrednost. Mislim na predanost da neki započeti procesi, neke nacionalno važne stvari ne budu predmet trgovina, populizma I stalnog redefinisanje koje se uz to zasniva na istraživanjima I želji da se gradjanima podilazi. Mladić bi I dalje sadio paradajiz, a mi živeli u getu, da smo se vodili popularnim I poželjnim, a ne ispravnim.
Ipak, postoje stvari koje traže preokret jer ništa suštinski nije promenjeno I započeto da bi se pozivali na kontinuitet. Postoje lagumi u koje niko ne želi da udje. Za mene preokret znači da stanemo iza onoga što smo 2000 definisali kao novu državnu politiku. Da stanemo iza gradjanske sekularne države u kojoj politički lideri neće koketirati sa nacionalizmom, a kadkad I sa fašizmom, a bogami ni sa poglavarima verskih zajednicama I njihovim skrivenim političkim afiniterima I potrebom da upravljaju državom. To znači da stanemo iza tržišne ekonomije, ali ne na onaj pokvareni populistički način dozivajući investitore da donesu svoje bogatstvo u našu zemlju, a intimno, a često I javno, demonizovati svakoga ko kapital poseduje. Jer u pristojnom svetu on se ne stiče lopovlukom nego znanjem.
To znači da nećemo mahati ustavom I zakonima o zaštiti ljudskih prava nego ćemo istinski stati iza onih koji su ugroženi I otvoreno govoriti o zatucanosti I stereotipima koji prete svima I svakome. To znači da ćemo se zajedno zgroziti nad udžbenikom za školu u koje je objašnjenje reči glupača „osoba zenskog pola“. Jer to je najbolja slika toga koliko smo uradili na reformi školstva, ali I na promeni stava o ženama.
Preokret za mene znači da hoćemo reformisanu školu, da shvatamo da je violentnost djaka izmedju ostalog posledica I škole koja I’m više nije ni putokaz ni korektor, medije koji ne klimaju glavom kada se političari raspravljaju ko ih više drži u šaci bez ikakave sramote, čija slobodna reč ne zavisi od reklama koje će dobiti, da hoćemo lekara, policajca I poslanika koji neće biti toliko poniženi, oljagani da I’m je svejedno da li će biti I korumpirani.
Za mene je preokret onaj koji će dovesti do toga da se žena ne stidi batina koje je dobila, nego nasilnik, da se profesor ne stidi pocepanog odela nego država kojoj on nije najvažniji, a da se svi zajedno ne stidimo što desničari I huligani prete svakome što misli drugačije nego da se stidi sudstvo I policija što ih nisu stavili tamo gde pripadaju.
Elem, promene su uvek potrebne samo moraju da budu smislene I pozitivne. I ako je muž već nasilnik, prava promena nije ni nova boja kose, ni pijanac, nego neko dostojan vas. Ili samoća.



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar