Neki muškarci bolje da su devojke



, ,

 



RAVNOPRAVNOST

Jasmina Stojmenović otišla je na služenje vojnog roka u decembru 2015. godine pošto je vojna uniforma oduvek privlačila. Odrasla je u porodici uniformisanih, sa sestrom i ocem policajcem, ali nju isti poziv nije privlačio.



Milica Mladenović prijavila se za vojnu obuku jer je želela da dokaže svima da žene mogu da rade što i muškarci, počev od nameštanja plahti do rasklapanja puške i bacanja bombi. Ljubav prema zemlji, uniformi i oružju su presudili da donese odluku zbog koje se nije pokajala ni jednog trenutka.

Miljana Djorđević slušala je, kaže, previše laži i omalovažavanja ženskih vojnika, pa je rešila da demantuje takva govorkanja i pokazala juna 2015. godine da i žene mogu da funkcionišu u tom poslu.

Kod Marije Tasić preovladala je prevelika želja za novim izazovima, htela je, kako kaže, da vidi da li ona to može. Voli oružje, a najviše je zanimalo da li u vojsci postoji ravnopravnost ili su ipak popustljiviji prema ženama.

„Sada mogu da potvrdim da  tamo nema povlastica, ista pravila važe za sve. Niko me od najbližih nije shvatao ozbiljno dok sam govorila da želim da se prijavim za vojsku, sve dok zaista nisam to uradila. Majka je mislila da neću da izdržim i da ću kući da se vratim u roku od tri dana, a otac je to malo teže podneo jer je znao gde idem i šta me čeka, ali je ipak verovao u mene. Sestra je bila protiv toga i ubeđivala me da odustanem, mada je moja odluka bila čvrsta. Tadašnji dečko, a sadašnji suprug, bio je moja velika podrška i ni jednog trenutka nije sumnjao u mene i moje sposobnosti“, kaže Marija Tasić, strelac, koja je otišla na služenje vojnog roka septembra 2011. godine u Leskovac, kod sela Sinkovce.

Milica potvrđuje da nije bilo odvajanja ženskih od muških poslova.

„Mi tamo nismo žene, već vojnici ženskog pola i tako su se starešine ophodile prema nama. Što je ispravno jer smo same tražile ravnopravnost. A muškarci kao muškarci. Neki su bili začuđeni šta sve mogu žene da rade i da izdrže. Drugi su bili poraženi i nikako se nisu mirili sa činjenicom da smo i mi sposobne za vojsku i da možemo da vodimo glavnu reč. Ima i onih neupućenih koji i danas misle da su žene u vojsci pažene i pošteđene teških poslova“, priča Milica koja je na vojnu obuku otišla septembra 2016. godine i dobila ves 11120 poslužilac polk, čiji je posao navođenje rakete.

Jasmina, koja je svaki vojni dan čekala sa nestrpljenjem, kaže da se za tri meseca, koliko traje vojna obuka, nauči sve ono što su vojnici pre njih za mnogo duži vremenski period.

„Pešadijska obuka u Leskovcu trajala je 45 dana, a onda sam dobila prekomandu u Gornji Milanovac, ves 11802 teleprinterista, gde sam naučila sve o uređajima za komunikaciju u ratnom stanju. Kad danas gledam seriju Vojna akademija, toliko je stvarna da imam osećaj kako sam tamo, to je neverovatno. Sve što sam naučila i što sam radila, činila sam sa zadovoljstvom i jedva sam čekala svaki naredni dan“, sa ushićenjem priča Jasmina.

KIŠA, SNEG I BLATO

Prve reakcije njene porodice, kaže, bile su podeljene. Sestre su odmah bile uz nju, dok je otac, koji je prošao kroz vojsku, govorio kako je teško, a ona žensko pa kako će po kiši i po snegu i to pod punom ratnom opremom.

„Ni marš od 16 kilometara u jednom pravcu pod punom ratnom opremom mi nije bio težak. A pritom smo uvek nalazili načina da se zabavimo. Cela četa je smislila pesmu koju smo pevali marširajući: „Naš je korak kao grom, Srbija u srcu mom“. Vezali smo se mnogo jedni za druge za kratko vreme“, seća se Jasmina.

Milica je odmah naišla na oduševljenje svojih najbližih. Samo je, kaže, majka kao svaka druga bila zabrinuta kako će njena devojčica da se snađe u „muškom“ poslu.

„Naravno da su me kasnije svi podržali i nisu se pokajali zbog toga. Uglavnom je svima zanimljivo kad kažem da sam služila vojsku. Na neki način su zadivljeni time i pokazuju poštovanje prema meni“, kaže Milica, koja je 45 dana služila u Leskovcu, pa dobila prekomandu u Požarevac.

Miljanu serija Vojna akademija podseća na lepo provedene vojničke dane u Leskovcu i Nišu, kao i na stečena velika prijateljstva.

„U Nišu sam, u prekomandi, dobila ves bolničar koji se uglavnom dodeljuje na osnovu završene srednje škole. Tamo sam naučila mnogo medicinskih stvari, prvu pomoć, izvlačenje ranjenika. Dok sam služila vojsku, još više sam je zavolela. Motivisana sistemom rada u vojsci, konkurisala sam sada za posao. Svakome preporučujem da prođe kroz tu obuku. Moju ćerku, koja uskoro puni godinu dana, šaljem obavezno u vojnike čim dođe za to vreme“, smeje se Miljana, dok Jasmina odmah dodaje:

„Stvarno je čist promašaj za pojedine muškarce što nisu devojke. Volela bih da se vrati obavezno služenje vojske, da današnji muškarci nešto nauče i da se manu depilacija i teretana“, poručuje Jasmina, dok Marija smatra da je čeličenje kroz koje je ona prošla, ono što mnogim muškarcima danas nedostaje.

Podeljenog su mišljenja da muškarci vole da ističu svoju mačo stranu i predstavljaju se kao jači pol, ali se pokazalo da služenje dobrovoljnog vojnog roka ipak napuštaju oni.

„Činjenica je da je manje žena u odnosu na muškarce, ali su istrajnije“, slažu se devojke.

Jasmina je, kako kaže, naišla na ljubomoru kod pojedinih muških kolega jer je bila najbolja u gađanju pokretnih meta.

„Jedan od njih je inače lovac, pa mu nije bilo jasno kako mogu da budem bolja od njega. Pokazali su da su veće kukavice od nas devojaka. Jednog smo prozvali „Pošteda“. U slučaju da im izađu žuljevi, ne mogu da hodaju, ako dobiju alergiju, nisu u stanju da rade… Ja i kad ne mogu nešto da uradim, stisnem zube i kažem; Jasmina, ženska glavo, ti to možeš“, kaže Jasmina u čemu je Miljana potpuno podržava i kaže:

„Mi žene plačemo da nas niko ne vidi, ali odradimo posao. Dok su muškarci u mojoj klasi posle drugog dana odustajali. Ubija ih psihička tortura. Žene jesu bistrije i hitrije od muškaraca i definitivno istrajnije. Lično, mene je vojska ojačala psihički, emotivno, u svakom pogledu. Kad god danas naiđem na problem, u glavi mi je samo to da kad sam mogla vojsku, uspeću sve“, govori Miljana.

NI LEVO NI DESNO

Marija iz svog iskustva kaže da su žene bile sposobnije u nekim situacijama kao što je sređivanje spavaone i čišćenje kruga, a izdvajalo se nekoliko njih koje su na gađanjima bile bolje od većine muškaraca. S druge strane, kaže, muškarci su se prema njoj ophodili kao prema sestri.

„Veliko poštovanje i divljenje bilo je prisutno s njihove strane. Pogotovo na gađanjima gde sam bila i više nego odlična. Ali, muškarci su ipak jači pol, sposobniji za sve teže poslove i fizički spremniji, što je i normalno. Ustajanje u pet ujutru, ograničeno vreme za oblačenje i nameštanje kreveta, jutarnja gimnastika, oprema na leđima u toku celog dana osim za obedovanje, izvršavanje naređenja bez reči neću i ne mogu. Postoji samo „razumem“. Shvatiš koliko si ojačao u svemu tek kad se vratiš starom životu“, kaže Marija koja je posle vojske postala odlučnija i samostalnija i koja priznaje da su zgibovi bili nešto što njoj i ostalim ženama nije išlo od ruke.

„I naravno požarstva noću koja je trebalo izdržati budan“, dodaje.

Milica potom nastavlja da nabraja u kojim su još poslovima žene sposobnije i zna da se većina muškaraca neće složiti sa njom, ali žene i te kako jesu savesnije, odgovornije i preciznije za pojedine zadatke.

„Sposobnije smo naravno za sađenje, obraćanje starešinama, uređivanje prostorija, hodanje strojevog koraka, a neke od nas sposobnije su bogami i za sklapanje i rasklapanje puške, gađanje njome, prelaženje taktičke staze, u brzini stavljanja opreme na sebe… Mi sve i da se osećamo krhkije u odnosu na muškarce, da smo umorne i iznemogle, to u mojoj klasi nismo pokazivale. Garantujem da će većina žena trpeti nego odustati“, uverena je Milica.

Pucanje pantalona prilikom puzanja po blatu, gaženje u snegu do pojasa, padanje teškog šlema na glavu, ništa od ovoga nije zaobišlo Jasminu.

„Još su mi pantalone bile kratke jer sam visoka i izgledalo je smešno. Svašta me snašlo, ali se ne žalim. Bila sam izabrana od strane starijeg vodnika za starešinu spavaone i odgovarala za sve. Kontrolisala čistoću, zategnutost kreveta, a na odlasku sam dobila zahvalnicu od potpukovnika za postignute rezultate. U Leskovcu, od žena u klasi, bila sam najbolja“, sa ponosom priča Jasmina koja je bila oduševljena gađanjem bojevom municijom.

Naučila je, kaže, zakopavanje mina, gađanje pokretnih meta, noćno gađanje, bacanje bombe. Ništa od toga njoj nije predstavljalo problem, nije joj smetala ni zalepljena od hladnoće puška na rukama.

„Niko ne sme da stavi rukavice ako je jedan zaboravio da ih ponese. Niko ništa nije smeo da uradi na svoju ruku.  Kad se kaže mirno, ne mrda se ni levo ni desno. Vežba „lezi gotovs“ znači spuštanje i puzanje. U blato – u blato. Na „atomski levo“, bacamo se udesno i obrnuto. Postala sam hrabrija, zrelija, samostalnija i dobila vitku liniju. Pre vojske, mogla sam da uradim samo jedan sklek, sad mogu 33. Svaki mišić mi se video kad sam se vratila. Sve ovo bih ponovila, samo da znam da ćemo da budemo ista ekipa. Pronašla sam prave prijatelje sa kojima se i danas čujem, a moguće su i velike ljubavi“, tajanstvena je Jasmina.

RUŽE I ROVOVI

Miljana je najbolju drugaricu stekla upravo tamo, dok sa jednom od koleginica nije imala baš lepo iskustvo.

„Ne mogu da zaboravim kada sam rukama okopavala ruže zbog jedne koja je u nedozvoljeno vreme otišla u kantinu. Ostale devojke i ja rukama smo kopale zbog njene greške. Bilo je to dugo i ružno iskustvo“, kaže Miljana, a Milica kao najteži zadatak izdvaja kopanje rovova i trčanje pod zaštitnom maskom.

Dok Jasmina kaže da se većina sablažnjava kada im kaže da je služila vojsku.

„I kada bi se vratio obavezan vojni rok, mislim da bi se polovina muškaraca iselila iz Srbije. Verujte da za većinu njih ne znam zašto su se prijavili za služenje vojnog roka. Za sebe znam da sam hrabra i poslušna i želim da se baš aktivno bavim ovim poslom. Svesna sam da mogu i u rat ako bude trebalo“, kaže Jasmina čija je želja da napreduje i da ne ostane običan ugovorac.

Vojnički hleb je, kažu, bio odličan, a ponajviše im se dopao pasulj. Zaista, prema njihovim rečima, vojnički pasulj nije samo mit.

Marija dodaje da bi konkurisala za rad pri vojsci ukoliko se poveća plata vojnicima, ali joj je trenutno isplatljiviji sadašnji posao profesionalnog šminkera.

Da je u interesu Vojske da primi najbolje i najsposobnije kandidate, bez obzira na pol, složile su se na kraju razgovora sve četiri devojke. Očigledno je da se naše društvo malo promenilo i da dečaci u Srbiji više nisu što su nekad bili. Primetan je i trend da žene postaju muževnije, a muškarci ženstveniji. Naši mladići su se udaljili od vojske, dok su devojčice ojačale. Žene su ozbiljne kada kažu da rado idu u vojnike.

 

 

RODjENDAN

Milica će svoj dvadeseti rođendan pamtiti dok je živa.

„Bio je 3. oktobar, moj dvadeseti rođendan. Bili smo na logorovanju i spavali u šatorskim krilima, u vrećama. Moje drugarice koje su spavale sa mnom u šatoru, rešile su da me iznenade, a bilo je kasno uveče. Pevale su mi rođendansku pesmu, puštale pesme na telefonu. Bile smo ubeđene da nas niko ne čuje. Međutim, opomenuli su nas, a mi smo se kao smirile. Dok starešini nije „puk’o film“ i postrojio nas na kiši u pidžami. Stajale smo bose na travi, kiša je padala, haos. Mnogo nam se tada naljutio, vikao je na nas i poremetio celu vojsku. Verujte da nam tada nije bilo nimalo smešno. Kada se sve to završilo, završila se i naša rođendanska pidžama žurka“, priča naša sagovornica.

 

PRVO TUŠIRANjE

Spavaone su u kasarni, navodi Jasmina, bile odvojene od muških, kao i kupatila.

„Kupanje je nama bilo dozvoljeno utorkom i nedeljom, a muškarcima samo nedeljom“, kaže.

Marija je potom ispričala anegdotu vezanu za njeno prvo tuširanje.

„Dolazi komandir voda i kaže da spremimo stvari za ličnu higijenu i krenemo u objekat za tuširanje. Stižemo do objekta i krećemo sa tuširanjem. U jednom trenutku, gasi se voda. Vreme za tuširanje isteklo. U spavaonu sam otišla sa penom na glavi jer je vreme za tuširanje bilo ograničeno“, smeje se Marija.

 

PROFIL

Jasmina Stojmenović rođena je 25. oktobra 1995. godine u Vranju, iz sela je Šaprance kod Trgovišta. Završila je OŠ „Bora Stanković“ Novo Selo, a onda i Srednju hemijsko-tehnološku školu u Vranju, smer zaštita životne sredine. Konkurisala je ove godine za rad u vojsci, a trenutno radi u jednom kafiću u Vranju.

Milica Mladenović rođena je 3. oktobra 1996. godine u Vranju, iz Tibužda je. Završila je Gimnazija „Bora Stanković“ u Vranju, smer računarstvo i informatika. Želela bi da bude profesionalni vojnik, a trenutno radi kao kozmetičarka.

Miljana Djorđević rođena je 1992. godine u Vranju. Završila je Srednju medicinsku školu u Vranju, na smeru medicinska sestra i vaspitač. Potom i Visoku školu za strukovno obrazovanje vaspitača u Bujanovcu. Dok čeka rezultate konkursa za rad pri vojsci, uživa u čuvanju svoje bebe.

Marija Tasić rođena je 4. novembra 1990. godine u Vranju.  Završila je Srednju ekonomsko-trgovinsku školu u Vranju. Profesionalnim šminkanjem bavi se nekoliko godina, ali nije isključena ni opcija da se jednog dana nađe u vojsci.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar