I srce ima dušu



Bio je živahno dete. Kada je prerastao „Mirka i Slavka“ latio se  „Zabavnika“ i uz njega rastao i stasavao. I danas, iako ima 53 godine, „Politikin Zabavnik“ mu je i dalje omiljen. S druge strane, od oca Save, tadašnjeg sekretara SIZ kulture u Vladičinom Hanu, u ranom detinjstvu nasledio je ljubav prema vestern filmovima i ruskoj literaturi. Zahvaljujući  ocu pročitao je, pohvalio se, i sva dela Karla Maja!



Kada je krenuo u školu, interesovalo ga je sve. Jedno vreme se bavio recitovanjem, a tu je i gluma, a u osnovnoj školi je bio predsednik omladinske organizacije. Vrlo rano je zavoleo muziku, a posebno rok. To je i bio razlog što je među prvima organizovao igranke u školi.

-Sećam se, bile su tri grupe zaljubljenika u rok. Jedni su obožavali grupu Deep Purple, drugi Pink Floyd a ja sam obožavao Led Zeppelin i imao sve ploče koje su snimili. Donosili smo ploče u školu, slušali ih i organizovali prve školske žurke- sa osmehom  priča Ivan.



Druga njegova ljubav iz školskih dana je – šah. Bio je redovan učesnih republičkih školskih takmičenja i bio ravnopravni takmac kasnije vrhunskih šahista poput Suzane Maksimović. Više godina je bio član seniorske ekipe hanske Morave i dogurao do prvokategornika. I onda – naprasno napušta svoju ljubav. Kasnije mu se vraćao ali samo kao vatreni navijač i redovni posetilac velikih turnira u našoj zemlji.

Pošto je često patio od gušobolje, odnos jednog pedijatra iz detinjstva mu je predodredio životni put.

-Dr Ljuben, ne sećam se prezimena, sa toliko ljubavi i pažnje ophodio se prema deci-pacijentima da je to  bilo fascinantno. Nisam ni bio svestan da će divan čovek u belom mantilu, dr Ljuben i njegova iskrena želja da pomogne deci, odrediti moj životni poziv.

 

Bio je učenik Gimnazije „Jovan Skerlić“, u rodnom Vladičinom Hanu. Kao „usmerenjak“ iz nje izlazi sa diplomom laboratorijskog tehničara, kao jedan od najboljih u svojoj generaciji. Uz to, pratio ga je i epitet odličnog matematičara. Međutim, zahvaljujući doktoru Ljubenu, Ivan je znao gde će posle srednje škole. Dolazi u Niš i 1980.godine upisuje Medicinski fakultet. Ali, najpre odlazi u Valjevo na odsluženje vojnog roka.

U toj 1980.godini  mnogo toga se izdešavalo. Kod  Ivana: završava Gimnaziju, upisuje fakultet, odlazi u JNA;  u državi – smrt Titova, početak nereda na Kosovu. . .

Na drugoj godini studija umire mu otac Sava i čini se, kaža danas, tog trenutka je doneo odluku da će se baviti  kardiologijom. Za najboljeg studenta medicine na niškom Univerzitetu proglašen je 1984, kao student četvrte godine. Sa visokim prosekom (9,41) diplomirao je u roku, 1986. godine.

Odmah je hteo da upiše postdiplomske, ali tad ih nije bilo na niškom medicinskom, već ih upisuje u Skoplju. No, ne za dugo. Iste godine beogradski Medicinski fakultet raspisuje konkurs za postdiplomce i Ivan konkuriše. Biva primljen, a dobija i stipendiju SANU, namenjenu mladim i talentovanim studentima. Već tada je prijavio, da tako kažemo, kardiološku magistarsku tezu – Značaj stepena  hipertrofije leve komore kod arterijske hipertenzije u pojavi poremećaja srčanog ritma.

Iste godine u Nišu je raspisan konkurs za prijem najboljih studenata medicine u radni odnos. Ivan sa visokim prosekom studija bio  je drugi na  listi za prijem. Primljen je na Kliniku za plućne bolesti u Knez selu. Tadašnji direktor prof.dr Dušan Velojić  je u Ivanu našao čoveka, kako je govorio, koji će ga dostojno zameniti. Vrlo brzo mu postaje ogromna podrška i polako ga priprema za asistenta na katedri za pulmologiju, čiji je prvi čovek upravo bio Velojić. Treba reći da je Ivan  kao student već  radio u specijalističkoj kardiološkoj ambulanti  prof.dr Branka Lovića, kod koga je polagao internu.

Godine 1990. odlazi na specijalizaciju iz interne medicine.

– Specijalizacija je usavršavanje u struci, a magistratura i disertacija su putevi nauke- pojašnjava.

 

Kao tek stasali specijalista interne medicine i magistar kardilogije 1995.godine prelazi u Institut za kardiovaskularne bolesti „Radon“ u Niškoj Banji. Te godine Institut formira kardiloško odelenje sa koronarnom jedinicom, gde počinje da radi. U isto vreme, izabran je za asistenta na katedri za kardiologiju Medicinskog fakulteta u Nišu. Nešto kasnije prijavljuje doktorsku tezu, koju je sa uspehom odbranio 2002.godine.

-Godinu dana kasnije izabran sam za docenta i svoju pažnju sve više usredsređujem na pacijente i studente, dve satisfakcije koje prerastaju u neku čudnu ljubav, koja i danas traje. Dvodecenijskim radom u „Radonu“  ne mogu da budem nezadovoljan. Naprotiv, razvoj karijere i odnos pacijenata, odnosno međusobno poverenje daje mi za pravo da budem zadovolja- kaže nam.

Kao kardiolog posebno se baviu hipertenzijom, glavnim faktorom rizika za koronarne bolesti. Hipertenzija ili visok krvni pritisak za njega je suštinska oblast  kojom je zaokupljen. U istraživanjima je došao  do alarmantnih podataka – u zavisnosti od teritorije, u našoj zemlji od hipertenzije boluju čak i 60 odsto populacije. Podosta je uzroka za hipertenziju, veli, ali posebno izdvaja stres, kao noseći uzrok, pa socijalno-ekonomsku situaciju, način ishrane, sve slabiju fizičku aktivnost. . .

Danas je jedan od vodećih ljudi u „Radonu“ kada je hipertenzija u pitanju, a u radu  referentnog dispanzera za hipertenziju Instituta uložio je više od dvadeset godina rada, sve u želji da se podigne nivo preventivno delovanja u oblasti hipertenzije. Uporedo sa ovim problemom, profesor Tasić sve više interesovanja pokazuje i za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, za poremećaj masnoće u krvi (lipidi), kao i za kliničku farmakologiju. Naravno, uz primenu dijagnostike i terapije po najvećim evropskim i svetskim standardima, nastoji da ovaj akutni problem našeg čoveka smanji, s ciljem da ga dovede u stanje kada može da bude pod  kontrolom. Posebna ljubav mu je stres ehokardiografija, kao jedna od ključnih metoda za otkrivanje konorarne bolesti.

 

-Supruga Nataša je takođe univerzitetski profesor. Na niškom Medicinskom fakultetu predaje mikrobiologiju i ona mi je najveća podrška, jer veoma dobro zna naš posao i šta sve on nosi. Zato i ne čudi ogromno međusobno poverenje, koje postaje veće indirektnom podrškom dece. Sin Dimitrije je na master studijama međunarodne ekonomije na Američkom univerzitetu u Vašingtonu. Svojevremeno je bio najperspektivniji srpski teniser, dvostruki je juniorski prvak Srbije i državni reperezentativac. Ali, nauka je, očigledno, odnela prevagu- umesto sina zaključuje tata Ivan.

Ćerka Isidora je u trećem razredu gimnazije, kao stipendista ASSIST programa godinu dana je provela u privatnoj američkoj školi na Roud Ajlandu, u sklopu pomenutog programa. Sada je organizator projekta „Ja kažem, počinjem od sebe“, koji se fokusira na probleme društva o kojima se ne govori dovoljno. Inače, ponosni tata, naglašava da ćerka već pokazuje sklonost ka medicini, mada je možda još rano govoriti o opredeljenju njegove mezimice.

 

Napominje – važno je da ti nikada ne bude dosadno.

-Nisam apolitičan, ali mislim da politici nije mesto uz profesiju kojom se bavim. Mogu samo da štete jedna drugoj. Svakako, najlepše se osećam u društvu pacijenata i studenata. Pacijenti mi veruju i to je prvi korak ka uspešnom lečenju, čime se stiče međusobno poverenje. Kao profesor, znam, nisam podjednako isti. Za dobre studente sam dobar, za one druge manje dobar. Kao i u životu. To me ispunjava i čini zadovoljnim.  Godinama sam član komisije za unapređenje i kontrolu nastave na Medicinskom fakultetu.Jedino mi je žao što veliki broj mojih odličnih studenata je otišlo iz naše zemlje. Iako mi je drag svaki njihov uspeh, u isto vreme mi je žao što svoje znanje ne mogu da iskoriste u našoj zemlji. To je, svakako, veliki problem da vam najkvalitetnija deca odlaze trbuhom za kruhom- naglašava.

Vreme odmora provodi u čitanju, slušanju rok i džez muzike. Voli biciklizam i to mu je fizička aktivnost koju najviše upražnjava. Iskren je kad  kaže da ga sve više zaokuplja jedan posve specifičan hobi. Reč je o formiranju kolekcija svega onog što je u pojedinim oblastima proglašavano najboljim. Tu konkretno misli na deset najboljih filmskih ostvarenja svih vremena, pa deset pisaca sveta, viskija, vina, knjiga. ..

 

DjENKA

Sa nešto više od deset godina, kao učenik petog osmogodišnje, voleo je recitovanje, a posebno glumu. Iako je to bilo amaterski, svojski se upinjao da „na daskama koje život znače“ ostavi upečatljiv utisak. I, uspeo je u tome.

-U svojoj, da tako kažem, glumačkoj karijeri od četiri godine imao sam osam premijera, više od trideset predstava, mnogo nagrada sa smotri i festivala amaterskih pozorišta. Prva uloga je bila –  Kralj u predstavi  „Plava boja snega“. Iskreno, to mi je bila najuspešnija uloga. Mada, najdraža su mi ostvarenja u predstavi „Maratonci trče počasni krug“ u kojoj sam bio Djenka, kao i uloga Novaka u „Kamenu za pod glavu“- sa radošću se seća vremena od pre četiri decenije, koje ga umalo nije odvelo na Fakultet dramskih umetnosti.

Iz tog perioda, kaže, posebno mu je u sećanju smotra amaterskih pozorišta u Lebanu.

-Tamo sam dobio prvu nagradu, a druga je pripala Draganu Stankoviću, koji je kasnije ostvario izvanrednu glumačku karijeru.

 

Kolekcionar

Pored ostalog, već nekoliko decenija je pasionirani kolekcionar. Zbog  posla kojim se bavi bukvalno je proputovao svet i negde na nekom od tih brojnih putovanja video je mnoštvo izloženih boca raznovrsnih vrsta  vina. Nije odoleo, odlučuje da formira sopstvenu kolekciju vrhunskih vina.  

-Volim da popijem čašu dobrog vina to je možda i prelomni razlog što sam počeo da se  interesujem za vrhunska vina i da formiram sopstveni vinski podrum. Mislim da u mojoj kolekciji trenutno ima više od 500 boca vrhunskih vina sa svih strana sveta. Uglavnom sam ih kupovao na putovanjima, ali  deo kolekcije sam dobijao od prijatelja. Inače, kada sam kupovao onda sam kupovao po dve boce – jednu za probu, a drugu za kolekciju. Kada vidim neko novo vino razmišljam, kakav će ukus imati kod ispijanja poslednje kapi, jer sa prvim kapima utisak tek počinje da se stvara.

 

Kongresi, simpozijumi. . .

Voleo je izazove struke, bez bojazni im je išao u susret. I uspevao  da sazna nešto novo, da svoje iskustvo učini dostupnim drugima, da primenjuje iskustva drugih.

-Godine 1996. prihvaćen mi je rad na Internacionalnom kongresu za hipertenziju u Glazgovu i za taj rad, kao mladi istraživač, dobijam nagradu. Veliko i prijatno iznenađenje sam doživeo u Škotskoj. Zato i mislim da mi  je to kamen međaš u naučnoj karijeri- ponosno će.

Tada karijera glumca i šahiste počinje da se transformiše  u karijeru vrsnog kardiloga na našim prostorima uopšte, a u ovom delu Srbije posebno. Dve godine kasnije američki Kongres za hipertenziju prihvata njegov rad iz ove oblasti i postaje prvi Srbin kome ovaj prestižni njujorški kongres prihvata rad za prezentaciju. Tada 1998.godine postaje član Američkog udruženja za hipertenziju, čiji je i danas član. Istovremeno, od 1997.  je potpredsednik  jugoslovenske, a potom i srpske Lige za hipertenziju. Danas je profesor Tasić član prestižnog Evropskog udruženja kardiologa, Evropskog udruženja za hipertenziju, a predsednik je radne grupe za aterosklerozu Udruženja kardiologa Srbije.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar