Hvala koleginicama što rađaju decu



VELIKA MANA



VRANjSKE: Vaša radna biografija je zaista impozantna za godine u kojima ste. Na osnovu nje se može zaključiti da ste veoma angažovani. Kako je došlo do toga?

PETRIČEVIĆ:Ne volim da se hvalim, što u ovom poslu može biti velika mana pa mi je drago kad ljudi primećuju i cene ono što radim. Prvi put sam došao u pozorište 2005. godine kao amater, zatim su usledile studije glume a krajem treće godine Akademije dobio sam ulogu u novoj predstavi u našem pozorištu. To je bilo baš u periodu kada sam intenzivno razmišljao šta ću raditi kada završim fakultet.  Kada je usledio taj poziv, sledio sam znakove pored puta. Oduvek sam želeo  da najpre budem pozorišni glumac jer smatram da se u pozorištu najbolje glumački sazreva. Aktivan sam član pozorišta od 2009.  Prve tri godine sam bio honorarni saradnik, zatim pripravnik a  poslednje tri godine sam „porodilja“  i hvala dragim koleginicama što su u pravom trenutku rešile da rađaju decu.



Pripadate genereaciji mlađih glumaca. Imate 30 godina a glumite u pozorištu 11. Niste dobili rešenje o stalnom radnom odnosu. Šta se dešavalo tri godine pre?

-Moram priznati da sam na početku karijere, kada sam bio prilično mlad, bio pomalo i naivan. Smatrao sam da je za dobijanje posla jedino važan talenat i posvećenost radu. Dobijao sam razna obećanja, ponekad  lažna, ponekad nemoćna ali nisam dozvoljavao sebi da me bilo šta slomi  već sam to koristio kao dodatni motiv da napredujem. Ređale su se uloge, sve veće i značajnije, sazrevao sam i onda kada sam imao sve više  razloga da dobijem svoje mesto pod suncem, usledila je uredba o zabrani zapošljavanja. Sve što sam postigao do sada u karijeri, postigao sam zahvaljujući odgovornom obavljanju zadataka, kulturnim ponašanjem i talentu koji su drugi primetili.

Gluma vam pričinjava najveće zadovoljstvo. Kažete da je čast i privilegija baviti se ovom poslom.

-Kada već imam talenat, na meni je da ga razvijam, uprkos svim preprekama. Presrećan sam kada  me reditelji angažuju u predstavama jer sam svestan da je to potvrda mog kvaliteta,  i šansa da još napredujem. Nikada ne bih odbio ulogu. To je za mene nezamislivo.  Svaka rola je misterija koju samo glumac koji je igra može da otkrije.  Ljubav prema ovom poslu je ogromna, a šta sam sve istrpeo zbog njega,  govori  činjenica da sam radio za bedne honorare ili čak i bez para i to po nekoliko meseci kada sam imao najviše angažmana i kada sam iza sebe imao već zavidno iskustvo.

Vi slovite za perfekcionistu i  profesionalca. Kako se osećate nakon odigrane premijere?

-Kada je predstava u toku  zaboravljam na sve što me muči.  Nakon predtave osećam zadovoljstvo jer sam svestan da sam pomerio granice, i napravio korak napred. Za mene je predstava svetinja.Ona je važnija od bilo kog problema. Igram i kada sam bolestan i neraspoložen, kao da mi je u životu sve idealno.To su te čari  koje samo glumac može da oseti i razume. Naiđu ponekad momenti kad se setim da još uvek nemam rešen status. Tada se u meni, samo na tren, bude osećanja neizvesnost i straha za sutra ali pošto sam po prirodi optimista brzo ih savladam.

Mladić ste za primer, u svakom smislu te reči, glumac takođe. Ko bi još to trebalo da primeti?

-Recimo, voleo bih da to primete braća Koen ili Tarantino. Sa njima bih baš voleo da radim. Šalim se. Želim da apelujem na sve nadležne ljude u našoj zemlji da obrate  pažnju na nas mlade, školovane i talentovane ljude.Među nama vlada veliko nezadovoljstvo zbog nemogućnosti da nakom završenog fakulteta i velikog truda tokom studiranja dođemo  do  stalnog posla koji je osnov za mnoge bitne životne stvari.Mislim da je to problem broj jedan u nasem društvu. Reč je ozbiljnom broju generacija i vreme je da se stvari promene iz korena.

Milite li da je razlog tome što ima mnogo fakulteta na kojima se stidira gluma?

-Svakako je to najveći problem.Mi smo mala zemlja da bi godišnje oko 80 ljudi zavriko glumu. Veoma su popularni fakulteti dramskih umetnosti jer je danas  IN biti glumac. Zato mnogi i ne upisuju glumu iz prevelike ljubavi i zbog talenta već zbog mogućnosti da postanu popularni.Naše društvo  koristi svaku priliku da zaradi, pa je zato danas mnogo privatnih fakulteta. Degradirajuće je to što smo kao narod  tako sebični i koristoljubivi jer je zaposlenima na privatnim fakultetima važnija plata, koja zavisi od broja studenata na klasi,  od velikog  nezadovoljstva  kod diplomiranih glumaca koji ne mogu da dođu do posla .Još jedan od razloga je što više nego ikad u ovom poslu postoje klanovi. Stalno se vrte jedni te isti ljudi. Posla nema toliko koliko ima glumaca.  Zato je lepo raditi u provincijskom pozorištu gde je situacija ipak  drugačija. Glumci su  u prilici da odigraju neke značajne uloge o kojima u Beogradu mogu samo da maštaju i gde unutar kolektiva vlada prijateljska atmosfera.

JA SAM ZDRAVKO

Od kada se bavite glumom, glumili ste u više od 40 komada, što na dečjoj, što na sceni za odrasle. U kom liku  vidite sebe?

-Teško mi je da odgovorim na ovo pitanje. Najviše volim kada dobijem ulogu koja je  suprotna od mog karaktera. Smatram velikim komplimentom kada mi kažu posle predstave da ne mogu da veruju da  igram takvu ulogu. Sebe vidim kao Zdravka iz predstave „Autoputem“. Ana Djorđević je pisala taj tekst i tačno je znala je za koga piše koju ulogu.

Šta u organizacionom smislu nedostaje pozorištu?

-Nama u svakom smislu na prvom mestu treba zgrada i to što pre. Treba više para za produkciju. Pozorište je skupa stvar i  ako hoćemo da budemo konkurentni neophodno je da idemo u  korak sa drugima pa zašto da ne, vremenom i da ih prestignemo. Mi smo kolektiv koji ima najmanje zaposlenih  u celoj Srbiji.  Svim snagama se trudimo da zadržimo interesovanje publike a to je danas u eri rijalitija veliki zadatak. Naše pozorište kada je kvalitet repertoara u pitanju doživljava veliki uspeh. Ugledna kritičarka Aleksandra Glovacki nas je uvrstila u TOP 5 u Srbiji kao jedino pozorište južno od  Beograda.

 Kako vidite sebe za recimo pet godina?

-Ne volim da pravim dugoročne planove, ali isto tako vam mogu odmah reći da se nadam da ću i pre tog roka biti stalni član ansambla našeg pozorišta. Verujem da će sve doći na svoje.

 

Zato je lepo raditi u provincijskom pozorištu gde je situacija ipak  drugačija. Glumci su  u prilici da odigraju neke značajne uloge o kojima u Beogradu mogu samo da maštaju i gde unutar kolektiva vlada prijateljska atmosfera

PROFIL

Marko Petričević je rođen 21. maja 1986. godine u Beogradu. Osnovnu i srednju školu završio je u Vranju, a Fakultet dramskih umetnosti u Prištini. Značajne predstave u karijeri su mu :“Autoputem“ „Kude mi je žena“, „Tašana“, „Tri sestre“, „Igra“ i „Ruža uvela“ na večernjoj sceni i dečja predstava „Žurka kod plavog zeca“. Radio je i kao saradnik u Narodnom pozorištu u Leskovcu i Narodnom pozorištu u Pirotu, kao i u dva privatna pozorišta u Beogradu. Dobitnik je nagrade na reviji „Teatar na pravom putu“ u Šapcu za ulogu Zdravka u predstavi „Autoputem“. Za Radio televiziju Vranje snimao je tv film „Pobratimi u predizbornoj kampanji“. Bavi se i pedagoškim radom. Kao veliko iskustvo ističe sinhronizaciju crtanih filmova. U slobodno vreme bavi se fotografijom, vožnjom bicikla a kao svaki glumac voli da čita i gleda filmove.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar