Moj tata i Toma Fila



 



Vranjske: Šta vam je otac, kao već iskusan advokat, savetovao na početku studija?

Tošić-Arsić: Mnogo smo razgovarali o pravu. Ja sam, prirodno, kao brucoš imala mnogo pitanja za njega. A, on uvek spremne odgovore, kako na temu prava, tako i na neka važna životna pitanja kojima sam ga obasipala, jer je bio široko obrazovana i načitana osoba.



ZNANjE JE MOĆ

Šta vam je konkretno govorio, koja je bila njegova deviza u poslu i životu?

– Njegov savet po pravilu glasio je: „Čitaj, čitaj, najpre sve ti to lepo i pažljivo pročitaj, analiziraj sama i dođi do nekog stava, pa ćemo da diskutujemo“.

Pridržavali ste se tih sugestija?

– Nije da mi nije išlo od ruke da sama izvučem zaključke, a on je često bio iznenađen, da ne kažem oduševljen načinom mog rezonovanja i rešenjima do kojih sam dolazila. Bilo da su vezana za pravo, bilo da imaju veze sa svakodnevnim životnim stvarima.

Šta je za njega bila ključna stvar u pravu?  

– Govorio mi je da je ključ u znanju, da je znanje moć. Da moram mnogo da čitam, kako bih ga stekla i da je sopstveno znanje najbolji oslonac u poslu.

Vašeg oca je pratio imidž „jakog krivičara“, ali i gradskog boema?    

– Bio je vrstan u krivici, a nije tajna da je voleo kafanu. Više sam iz priča slušala da je nekada bio žestok momak. Možda ljudi ne znaju, ali on je vrlo rano, kao dečak ostao bez oca i kroz život se probijao uglavnom sam. Tokom studija u Beogradu, iako mu je majka pomagala, morao je pretežno sam da zarađuje i da se izdržava.

Pričalo se da je vaš otac tokom studentskih dana bio poznat „lik“ u Beogradu, da je imao dobre prijatelje među starom gardom žestokih momaka sa beogradskog asfalta?

– Pokušavajući da obezbedi novac za studije, tata je čak jedno vreme radio kao „izbacivač“, kako se onda to popularno zvalo, u kultnom beogradskom klubu „Euridika“. Poznavao je podosta popularnog sveta koji je zalazio u tadašnje prestoničke diskoteke.

Manje je poznato da je vaš otac najpre upisao vojnu akademiju i da se tu susreo sa čuvenim rediteljem Jovanom Ristićem Ricom, koji je bio jedan od pokretača živih nastupa poznatih beogradskih bendova u „Euridici“?

– Jedan od njihovih prvih susreta na vojnoj akademiji završio se konfliktom, čak i fizičkim obračunom. Od momenta tog nesporazuma, zanimljivo, postali su jako dobri prijatelji i vrlo brzo zajednički zaključili da vojska nije za njih i da treba da se preorijentišu na neke „lepše nauke“.

Na koje?

– Ristić se opredelio za režiju, čak i tata u jednom momentu, ali je odustao, pa otišao na pravo. Ostali su kasnije godinama veoma dobri i bliski prijatelji.

Istovremeno, vaš otac je uspevao da uspostavi balans između ta neka „dva sveta“, jer je, uprkos bogatom društvenom životu, bio vrlo uspešan student.

– Završio je pravo u rekordnom roku, za samo tri i po godine. Bio je pripravnik u čuvenoj beoradskoj advokatskoj kancelariji File Filote, zajedno sa Tomom Filom s kojim je do kraja života bio blizak prijatelj.

Kakva su sećanja vas ukućana na Mitu?

– On je nekako više bio Mita van kuće, za spoljni svet, za nas je uvek bio Miša. Bio je veoma emotivan čovek, a taj njegov podignut gard ka spoljnom svetu verovatno je bila neka vrsta fasade za tu emotivnost koja ga je odlikovala.

Nekima je, priča se, delovao hladno i opasno?

– U okviru porodice, bio je potpuno drugačiji.

KRALjICA PRAVA

Bavio se i politikom?

– Još tokom studentskih dana u Beogradu, uspostavio je prijateljske veze sa čuvenim beogradskim advokatom Veljkom Guberinom. Zato je 1990. godine sa njim i ušao u politiku, kada je obnovljen rad čuvene Narodne radikalne stranke.

Kakva mu je bila uloga u sklopu stranke?

– Tata je sa Guberinom bio jedan od osnivača te kažu prve i prave opozicione stranke, sastavljene uglavnom od advokata. Bio je među stranačkim prvacima.

Zbog čega je ušao u politiku?

– Iz ubeđenja, zato se i mnogo trošio na vlastito političko delovanje. Kasnije je posle turbulencija u NRS prešao kod Šešelja, ali se to nije uklapalo u njegovo poimanje politike, razočarao se i ubrzo distancirao od političkih zbivanja.  

U vašoj ličnoj karijeri opredelili ste se za krivicu, istina u sistemu sudstva, jer je advokatura u međuvremenu otpala kao opcija?

– Krivičnu materiju u pravu sam zavolela zbog oca. Advokatura je otpala kao opcija posle njegove iznenadne smrti 1996. Usaglasili smo se u okviru porodice da se ipak opredelim za pravosuđe. Kada sam izabrana za sudiju 2010. godine, pitali su nas za naše afinitete i odmah sam se izjasnila da bih volela da radim krivicu.

Kakvi su ljudi krivičari?

– Krivica vas nekako odredi kao ličnost. Po temperamentu smo osobeni. Jednostavno, nešto vas povuče ka krivici. Građansku materiju ne bih radila sa tolikom strašću.

Zbog čega?

– Rad u krivičnoj materiji je dinamičan, često smo vezani za rokove i ma koliko to bilo teško i predstavljalo pritisak, s druge strane je nešto što unosi uzbuđenje u svakodnevni posao. Krivica je jednostavno kraljica suđenja.

U kom smislu?

– U smislu dinamike, suđenja su najuzbudljivija. Više se suočavate sa ljudima, reakcijama, događajima, u građanskoj materiji su sudije više orijentisane na propise, pa je zato nazivaju „kraljicom prava“.

Ishodi u postupcima iz krivične materije možda izazivaju i najemotivniju reakciju stranaka u postupku. Kazne su ozbiljne, a ovo je mali grad gde se skoro svi međusobno znaju?

Sudijski posao je vrlo težak, a još ga težim čini to što se u ovakvom gradu skoro svi poznaju, makar iz viđenja. Ali, ovo je posao kao i svaki drugi, postoji zakon, sudije moraju da primenjuju zakon. U nekim konkretnim predmetima ne možemo da se izuzmemo od suđenja, bez obzira što poznajemo stranke.

Vi ste portparolka suda, a medijsko izveštvanje često prkosi pretpostavci nevinosti. U kojoj meri takvo izveštvanje može da omete normalno vođenje jednog sudskog postupka? 

– U velikoj meri. Iz ugla suda, idealno bi bilo da informacije o jednom postupku koje odlaze u javnost maksimalno štite stranke do pravnosnažnog okončanja postupka. Treba saopštavati samo osnovne informacije. Jer, svako je nevin dok se suprotno ne dokaže pravnosnažnom presudom.

Koje su to „osnovne“ informacije koje novinar može da saopšti?

– Da se vodi postupak, zbog čega se vodi, a kod postupaka kod kojih je isključena javnost, ili su posebno zaštićeni neki interesi, npr. maloletnika, najbolje je samo reći da se postupak vodi, bez ikakvih detalja.

VEZANE RUKE

Laička javnost ima mnogo predrasuda o krivičnom postupku, mešaju se uloge i radnje policije, tužilaštva i suda, a po pravilu je na kraju za ishod postupka, ma kome on smetao, kriv sud.

– Taj deo javnost ima iskrivljenu percepciju o tome da u jednom postupku sve radi sud i da sve zavisi od suda. A bez tužbe privatnog tužioca ili optužbe javnog tužioca, nema suđenja. Dešava se da predmet i ne dođe do suda, a da je neko za ishod postupka pred nekim drugim organom već okrivio nas. Obično kažu, „oslobodio ga je sud“.

Postoje li konkretni primeri gde su sudu, da tako kažemo, „vezane ruke“?

– Recimo, kod krivičnog dela „nasilje u porodici“, postoje privilegovani svedoci. Reč je o srodnicima koji mogu da se koriste svojim pravom da svedoče protiv nasilnika iz porodice ili ne.

I, šta se tu dešava?

– Dešava se da onaj ko je oštećen izvršenjem krivičnog dela podnese krivičnu prijavu, da privilegovani svedoci budu saslušani pred tužilaštvom, a kada tužilaštvo podnese optužbu, oni nakon početka suđenja odluče da se koriste svojim pravom da ne svedoče.

Kakve posledice to izaziva?

– Izjave date u istrazi moraju da se izdvoje iz predmeta i ne koriste se kao dokaz na sudu, a vrlo često nema drugih dokaza osim tih. Sud nema drugi izlaz, neko da oslobodi okrivljenog. I opet smo mi „krivi“. Kao da sud može da donese osuđujuću presudu bez dokaza.

Uslovljeni ste i „kvalitetom“ optužnog akta nadležnog tužilaštva?

– Taj akt mora da bude jasan, da ima sve elemente bića krivičnog dela koje se stavlja na teret okrivljenom.

A, ako fali neki od elemenata?

– Ako nema jednog od elemenata u optužnom aktu, sud ne može da ga doda, jer to nije posao, ni nadležnost suda. Ako se tužilac ne seti da do kraja ispravi optužni akt, sud mora da oslobodi okrivljenog. Zna se ko je opet „kriv“.

Sudije vašeg suda krive za ishod postupaka, iako je to samo suđenje u tzv. prvom stepenu?

– Da, i nezadovoljni ishodom imaju pravo žalbe višoj sudskoj instanci na prvostepenu presudu.

To znači da svaka odluka sudija podleže oceni i kontroli višeg suda?

– Može da bude ukinuta, preinačena, o tome odlučuje veće sudija. Čak i kad presuda postane pravnosnažna, tu nije kraj. Postoje vanredni pravni lekovi i dešava se da Vrhovni kasacioni sud, postupajući po vanrednim pravnim lekovima, nešto ispravi u odluci, preinači je.

Uostalom, postoji Komisija za vrednovanje rada sudija Visokog saveta sudstva koja ocenjuje rad sudija po posebnom pravilniku. U interesu svakog sudije je da strogo poštuje zakon, jer može snositi ozbiljne posledice.

– Sudije su svesne toga i naš sud ima izuzetno visok procenat potvrđenih odluka na višoj instanci u 2016, preko 72 odsto, što je za deset procenata bolje nego u 2015. godini. I postotak ukinutih presuda nam je manji za oko 7 odsto i sada iznosi oko 20 odsto na broj donetih odluka.

Ljudi ne znaju kakve to ocene zapravo postoje za sudije i šta on znače?

– Pojedinačne ocene za merilo kvaliteta su da sudija radi „izuzetno uspešno“, „uspešno“ i „ne zadovoljava“.

Koji sudija hipotetički „ne zadovoljava“ u smislu kvaliteta?

– Sudija kod koga je zabeležen procenat ukinutih odluka od preko 15 odsto. Izuzetno je, pak uspešan onaj čiji pocenat ukinutih odluka ne prelazi 5 odsto, a uspešan od 5 do 15 odsto.

KVALITET I KVANTITET

Vrednuje se i vreme izrade odluke kao kriterijum za kvalitet?

– Da, izuzetno je uspešan sudija koji 80 odsto odluka uradi u vremenskom okviru od trideset dana. Ako 55 do 80 odsto odluka uradi za trideset, a ostatak najkasnije za šezdeset dana, onda je on izuzetno uspešan, a ako uradi do 55 odluka za mesec dana, a ostalo najkasnije za šezdeset onda je ocena „ne zadovoljava“. Ne smemo imati odluke čija je izrada trajala duže od dva meseca.

Koje su posledice za sudiju koji „ne zadovoljava“?

– To ćemo konkretno videti kada istekne trogodišnji period ocenjivanja, što bi trebalo biti u julu 2018. Za sada se zna da ako sudija makar u jednoj od tri kalendarske godine za ocenjivanje dobije ocenu „ne zadovoljava“, ta mu se ocena utvrđuje za ceo trogodišnji period.

Šta bi mu se desilo u takvom raspletu?

– Uputio bi se na obaveznu dodatnu obuku, a zatim bi se njegov rad vanredno vrednovao.

Kako se vrednuje kvantitet?

– Po tom kriterijumu, izuzetno je uspešan sudija koji je preko mesečne norme završio 20 odsto ili više predmeta, uspešan je onaj koji je premašio mesečnu normu do 20 odsto, a ne zadovoljava sudija koji je 20 odsto ili više od tog procenta ispod mesečne norme.

Kolika je mesečna norma kod vas u Osnovnom sudu po materijama?

– U krivičnoj je norma 14 predmeta, u parničnoj i radnoj po 20. Kod porodičnih sporova norma je 25, u vanparničnoj materiji 27, kod ostavina 100 predmeta itd.

Kakvo vam je lično ispunjenje norme?

– Od 141 predmeta samo u krivici, ne računajući učešće u veću, imam svega 8 ukinutih odluka, što je izuzetno dobar kvalitet rada.    

O efikanosti sudija govori podatak iznet na godišnjoj konferenciji za medije o pritužbama?

– Ako mislite na pritužbe protiv sudija disciplinskom tužiocu…

Da, na to.

– Činjenica je da nema postupaka protiv sudija Osnovnog suda. Nije čudno što je bilo prijava, jer prijavu može da podnese svako. Ne treba zaboraviti da smo lane nagrađeni i svrstani među jedanaest najboljih sudova u Srbiji po broju rešenih predmeta.

I broj starih predmeta je drastično smanjen.

– Praktično je prepolovljen u odnosu na prošlu godinu.

Šta je zapravo „stari predmet“?

– U prvostepenim sudovima, poput našeg, starim predmetom prema datumu inicijalnog akta smatra se predmet koji traje dve godine od donošenja inicjalnog akta, a prema datumu prijema premeta to je onaj predmet koji traje preko dve godine, računajući od datuma osnivanja predmeta (nov predmet, ponovo zavedeni predmet i slično). Dok je u izvršnoj materiji i vanparničnom postupku, stari predmet onaj koji nije okončan ni posle šest meseci trajanja.

 

 

PROFIL

Diplomirala pravo 2000. godine. Pripravnički staž odradila u Okružnom sudu od 2001-2004. Godine 2004. položila prvosudni ispit i primljena u stalni radni odnos u Okružnom sudu u Vranju na radnom mestu sudijski saradnik. Posle dve godine, napredovala u zvanje višeg sudijskog saradnika. Krajem 2009, tokom opšteg reizbora sudija, izabrana za sudiju Osnovnog suda u Vranju i stupila na sudijsku funkciju 2010. Od 2013. godine je portparolka, a 2015. bila je predsednik Krivičnog odeljenja Osnovnog suda.

 

 

HRANA ZA DUŠU

Kako danas doživljavate Vranje, u odnosu na neka vremena koja nazivamo „srećnijim“, u doba vašeg detinjstva i mladosti?

– Delovalo mi je Vranje tada mirnije, čistije, uređenije. Mi smo kao deca mnogo više uživali. Sećam se da sam u osnovnoj školi bila voditeljka programa takozvanih „Nedeljnih žubora“, koje smo mi deca sa nekim nastavnicima organizovali. Učestvovale su sve škole, razvijali smo takmičarski duh, pevali, igrali, glumili, imitirali.

Deca danas nemaju mnogo šanse, ni prostora da ispolje svoj kretivnost?

– Nema uređenih terena za igru dece, izletišta, bioskopa, pozorišta, zatvorenog bazena, nedostaju nam mnogi sadržaji koje smo nekada imali, nedostaje nam „hrana za dušu“.

Da li ste ikada razmišljali da napustite Vranje?

– Veoma volim svoj grad, kao što ga je voleo i moj otac, vezana sam za njega. Imala sam prilike, čak je moj rođeni brat Miloš otišao u Kanadu gde i danas živi, rođena tetka mi je tamo. Ipak sam ostala, završila faultet, ispunila očevu i svoju želju. I bavim se pozivom koji volim.

Koliko je sudijski posao promenio vaš pogled na svet?

– Svašta vidite, svašta čujete. Počnete da razmišljate o stvarima na način na koji do tada niste. Postanete oprezniji, više strepite, zabrinutiji ste za svoju porodicu. U krivičnim postupcima je mnogo negativne energije, sudije sve to upijaju. Ozbiljnost i odgovornost u poslu je velika. Odlučuje se o ljudskim sudbinama i moramo biti maksimalno posvećeni onome što radimo. Zato valjda i svoj posao nosimo svuda sa sobom.

 

 

MINISTARKU DEMANTUJU NAŠI REZULTATI

Još smo daleko od tog momenta ocenjivanja sudija, a ministarka pravde Nela Kuburović je, nakon posete Vranju u oktobru, iznela niz kritičkih ocena na rad oba suda.

– To što je ministarka videla prazne hodnike, ne znači ništa, pogotovo ne znači da sudije u tom momentu ne sude, ili ne izrađuju odluke.

Kaže da nije videla gužvu u holovima suda?

– Mi se upravo borimo protiv gužve u hodnicima. Ona je boravila u sudu vrlo kratko. Naši rezultati govore suprotno – da svoj posao radimo savesno i efikasno.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar