Živimo na Divljem zapadu



 



TRI SESTRE

VRANjSKE: Kada ste počeli da se bavite glumom?



FILIPOVIĆ: Glumom se bavim od svoje petnaeste godine. Sve je počelo sasvim slučajno, gledala sam predstavu radionice u pozorištu i tako odlučila da sledeće godine i ja moram da budem tamo. Gluma je moj jedini izbor. Po prirodi sam tvrdoglava i kada odlučim nešto, moram to i da ostvarim. A, i nisam mogla sebe da zamislim kako radim nešto drugo.

IRINA

Čime biste se bavili da niste postali glumica?

– Našla bih način da postanem glumica.

Recite nam koje talente još posedujete?

– Ne mogu za sebe da kažem da li sam talentovana, to može neko drugi da proceni. Ja prosto uživam u nečemu što radim ili ne uživam.

Koji je vaš najveći dosadašnji profesionalni uspeh?

– Nagrada za najbolju glumicu na Festivalu pobednika festival, za ulogu Irine u predstavi „Tri sestre“. Nastupala sam samo u pozorištu, ali za sada ne osećam želju i potrebu da budem na filmu. Za sada ništa ne smatram neuspehom.

Ako biste mogli da nekako izmerite, koliko vremena dnevno radite na usavršavanju svog talenta?

– Mislim da se o glumi svakodnevno uči, pa čak možda i nesvesno – čitajući, posmatrajući ljude oko sebe.

Da li imate vremena da se posvetite sebi?

– Nemam mnogo vremena, pozorište i fakultet zahtevaju maksimalnu posvećenost. Ali, vremena za prijatelje i porodicu uvek imam. Volim da čitam. Slobodno vreme volim da provodim sa porodicom i svojom mačkom. A, volim i izlaske sa prijateljima.

Kako su iskusnije kolege prihvatile vas kao svoju mlađu koleginicu?

– Mislim da nisu morali da me „prihvataju“ zbog toga što se znamo već dugo, od mojih prvih koraka u radionici.

Glumite rame uz rame sa Racom, Durgetom, Žeticom… Da li se možda među njima krije neki vaš idol?

– Ja inače nemam idole, a svim glumcima vranjskog pozorišta se divim i poštujem ih, jer nije baš lako opstati kao glumac u našoj sredini. Znači mi mnogo njihovo iskustvo i podrška na sceni, naročito zbog toga što smo dobri prijatelji. I od njih uvek dobijem savete koji mi mnogo pomažu da se bolje uklopim. I bolje radim.

Da li ste „tremaroš“ i paničite li ako se nešto nepredviđeno desi u toku predstave?

– Uvek imam tremu pre nego što izađem na scenu. Često mi se dešava da minut pre početka predstave ne mogu da se setim nijedne replike. Ali, čim predstava počne, sve to nestane i ide svojim tokom.

Kako članovi vaše porodice gledaju na posao kojim se bavite?

– Moja porodica me je uvek podržavala u svemu. Svi znamo da u ovom poslu ništa nije sigurno, ali kad se bolje razmisli – šta danas jeste? Roditelji su me, kada sam im saopštila čime želim da se bavim, podržali i pomogli koliko god su mogli. I dalje to rade. A, mama je još od moje sedme godine pričala da ću da budem glumica. Bravo, mama!

Da li je bilo trenutaka kad ste razmišljali da batalite glumu i posvetite se nečemu drugom?

– Svaki dan mi ta misao prođe kroz glavu.

Kako gledate na činjnicu da nemamo pozorište već pet godina, a bioskop skoro 30?

– Mislim da je prošlo i da će tek proći dovoljno vremena pa će naši sugrađani i zaboraviti potrebu za tim ustanovama. Uostalom, to što nemamo zgradu ne znači da nemamo pozorište.

Šta zamerate mladima?

– Mnogo toga, mislim da smo previše počeli da se bavimo nebitnim stvarima. Generalno, najveći problem našeg naroda su neobrazovanje, nepismenost i nekultura.

MAJSTOR I MARGARITA

Imate li poslovnih planova za skoriju budućnost?

– Volela bih da igram u nekom Borinom komadu, na dijalektu, naravno.

U kojim su predstavama Vranjanci mogli da vas gledaju?

– U poslednje dve godine u komadima „Tri sestre“, „Ruža uvela“, „Opštinsko dete“ i druge. Poslednji koji sam ja gledala je komad „Elektra“ u beogradskom Narodnom pozorištu. Inače, omiljene predstave su mi „Dok nas smrt ne razdvoji“, „Galeb“ i „Narodna drama“. Od filmova volim misterije i drame.

Planirate li da, ako ne bude bilo posla ovde u Srbiji, odete u inostranstvo?

– Ja ne volim da planiram. Inače, volim Francusku, za mene ona predstavlja zemlju umetnosti.

Volite li da putujete i koja mesta posećujete?

– Volim putovanja, ali nemam vremena za to. Volim Mediteran, ali više volim zimu i planinu.

Da li ste sujeverni?

– Ne verujem u stvari koje nisam videla. Ali, ipak imam neki svoj ritual pred svaku predstavu. U tim prilikama pijem ogromnu količinu vode.

Uskoro ćete nastupiti na predstavi u Beogradu?

– Da. Spremam master predstavu, u pitanju je monodrama „Buđenje Margo“, po romanu „Majstor i Margarita“. To će, zapravo, biti koreodrama.

 

PROFIL

 Jelena Filipović je rođena 27. septembra 1993. godine u Vranju. Završila je OŠ „Jovan Jovanović Zmaj“, a zatim i Hemijsko-tehnološku školu u našem gradu. Pohađala je i Osnovnu muzičku školu „Stevan Mokranjac“, odsek klavir. Studirala je na Fakultetu umetnosti u Kosovskoj Mitrovici, u klasi profesora Jovice Pavića. Trenutno živi u Beogradu i pohađa master studije glume na FDU. Radi honorano, jer „naravno, do posla za stalno je teško doći“.

 

 

PAD SA SCENE

Sećate li se neke anegdote sa scene, nekog zanimljivog detalja ili neprijatne situacije?

– Na svakom izvodjenju se desi nešto zanimljivo. Moj najomiljeniji trenutak bio je u predstavi „Klasni neprijatelj“ kada sam u prvim minutima pala sa scene. Publika je bila kamerno na sceni i mislim da niko nije primetio. Na sledećem izvođenju iste predstave kolegenica je slučajno bacila stolicu na mene i slomila mi zub.

 

 

 NE SME DA SE POREDI

Šta mislite o srpskoj kinematografiji?

– Filmovi novijeg datuma nisu ostavili na mene bog zna kakav utisak. Ipak više volim neka ostvarenja od pre recimo 20 godina. Samim tim draža mi je ona starija postavka i legendarni glumci poput Mikija Manojlovića ili Jasne Djuričić.

Možete li da uporedite, mada je to nezahvalno, glumce koje sada imamo priliku da gledamo na filmu ili u pozorištu, i onu od pre, recimo, 20 ili 30 godina?

– Što se mene tiče to ne može i ne sme da se poredi. Ako mi postignemo bar pola od onoga što oni jesu… Možda tek tada.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar