Tukli su i mene i mog sina



 



 

GDE DA POBEGNEM



Iako nije volela prvog muža, poštovala ga je. Prala mu je noge, jer „tako treba“, spremala večeru za njegovo društvo i njega iako je gotovo svakodnevno dobijala batine:

-Bio je ljubomoran, pio je mnogo. Često bi ga njegovi drugovi bukvalno donosili do vrata, spuštali na otirač gde je  spavao. Ujutru bih obavezno dobijala batine. Nikada ga nisam prijavila, a sada smatram da je trebalo. Tada nisam znala kome da se poverim. Moji nisu imali razumevanje za mene, a ni uslove da se vratim kući nisam imala.

Jasno se seća događaja posle koga je odlučila da pobegne:

– Jednog dana pijan me je vukao za kosu iz jedne sobe u drugu i naredio da sednem na stolicu ispred njega.  Stavio mi je nož, dužine oko 30 centimetara, pod grlo i terao da priznam da ga varam sa jednim njegovim drugom. Videla sam da su mu oči krvave, da je ozbiljan, da će me ubiti. Nisam mogla da priznam, jer ga nisam prevarila. Molila sam ga da skloni nož i pozove tog druga, da ga pita preda mnom. To je i učinio. Uskoro se pojavio taj čovek. Bio je šokiran. Rekao mu je da nikada nije ništa imao sa mnom. Molio ga je da skloni nož, da se smiri. On je to uradio, a onda mi je naredio da skuvam kafu, nazivajući me pogrdnim imenima.

Na ovom mestu naša sagovornica počinje da plače. Tišina je zavladala kuhinjom. To je potrajalo nekoliko minuta, nastavlja brišući suze:

-Nakon što mu je drug otišao, dobila sam takve batine da sam se izmokrila. Znala sam da moram da pobegnem, ali ne i gde. Otišla sam kod njegovog strica, koji mi je savetovao da bežim kući kod svojih. I pobegla sam. Najpre sama a onda sam se vratila da povedem sina.

Otišla je kod roditelja. Tamo žive još tri njene sestre. Brat je preminuo od leukemije, a da je živ, kako kaže, odbarnio bi je.  Oslobodili su joj jednu sobu, ali ni u roditeljskoj kući nije bilo sjajno. Iako je kuća novije gradnje, prokišnjavao je krov, ali ona nije imala kud. Sve što bi spremila, roditelji i sestre bi pojeli. Za nju i dete ne bi ostalo ništa za jelo:

-Odlučila sam da otputujem sa sinom u  selo u okolini jednog grada, kod tetke. Teča je jedne večeri predložio da negujem jednu baku, čija su deca u inostranstvu, a ona je u invalidskim kolicima. Govorio je da ću imati  krov nad glavom, platu, a i imali bi šta da jedemo sin i ja.

Tu, u tom selu, upoznala je sledećeg životnog saputnika:

– Sa bakom sam se lepo slagala, a onda se desilo da sam se zaljubila u komšiju. Tog čoveka sam volela više od sebe. Bukvalno me uzeo u ruke i odneo kod njegovih. Predstavio me je kao svoju ženu. Želeo je da upozna i moje roditelje.  Predložio je  da moj sin neko vreme ostane kod mojih i da dođe kasnije. Ocu je dao sto maraka, da kupuje detetu hranu i odeću.

Međutim, idila je bila prividna:

– Ubrzo sam ostala trudna sa devojčicom, i insistirala da sin dođe u selo. Ovaj čovek je, međutim, u jednom trenutku rekao da ako je doveo kravu u kuću, neće i tele. Pozvala sam majku telefonom i rekla joj da mi dovede sina. To je i uradila. Onog momenta kada je video da na kapiju ulazi moj sin prvenac, duša moja napaćena, mala, sićušna koja drži baku za ruku, moj nevenčani muž je ušao u atomobil, dao je gas, srušio kapiju i nestao na dva dana. Dete sam morala da odvedem kod tetke, a majka se vratila kući u Vranje – priča S.J.  kroz suze.

Sve vreme ustaje, seda, uzima varjaču da promeša to što „krčka“ u šerpi. Preznojava se i nastavlja:

-Njegova majka mi je rekla da će mene i dete, ukoliko se nešto desi njenom sinu, ubiti. Slušala sam tu ženu i nisam mogla da verujem.  Njen sin, a moj nevenčani suprug, se vratio nakon dva dana. Svi su bili srećni. Dani su prolazili. Kada sam bila u osmom mesecu trudnoće, on me je nervozan, pred detetom, udario sobnom papučom u stomak. Izgubila sam dah i pala. Mislim da je njegova majka strahovala da ću izgubiti život, i da će njen sin u tom slučaju biti optužen za ubistvo. Njena vika na njega me je vratila u život.

NIJE HTEO ĆERKU

Nedugo zatim se porodila, a golgota se nastavila:

-Porodila sam se i dobili smo devojčicu. On je iskazivao nervozu, zašto sam rodila žensko dete. Govorio je da želi sina, a ne devojčicu. Onda je počeo da izlazi sam. Pokazivao mi je slike žena sa kojima se viđao. Napustila sam ga ne zbog toga, već zato što je udario sestričinu koja mu je uzela mobilni telefon. Opsovao mi je majku, i pitao ko sam ja da ga upozoravam da li će on da viče na koga hoće. Gađao me je flašom od mineralne vode i rekao mi je da se spakujem i da se gubim u Vranje. Onda je otišao negde. Uplašena, prespavala sam u plevnji. Ujutru sam sa sinom otišla u Vranje, a devojčicu sam ostavila kod njega. Videla sam je nakon tri meseca. Nisam verovala koliko ga još uvek volim. Ipak sam se vratila u rodni grad. On je želeo da se vratim u selo kod njega, ali ja sam znala da me tamo ne čeka ništa lepo, osim devojčice.

Ćerku je sledeći put videla posle tri godine:

-Otišla sam da molim da mi je da, da je vodim u Vranje. Bio je ljubazan, rekao mi je da mogu da prespavam sa njom u krevetu, ali mi je nije dao. Nju ne daje, a mog sina ne prihvata. Odbijao je da uzima i pakete koje sam pripremala za ćerku. Otišla sam zauvek – priča kroz suze.

Ni njega nije prijavila. Ne zna zašto. Život je tekao dalje. Sin je rastao, devojčica takođe. A onda se pojavio muškarac dvadeset dve godine stariji od nje. Bio je fin u početku. Često je govorio kako ne razume ljude koji ne vole decu. Smatrao je da deca nisu ni za šta kriva:

-Nisam planirala da se udajem, ali sam ostala u drugom stanju. Otišli smo u Centar za socijalni rad, da on napiše izjavu kako će mog sina prvenca negovati i gajiti kao svog. Kasnije se ispostavilo da taj dokument ne važi, bar ne za njega. Pre nego sam rodila ćerku, 2004. godine, on je mog sina učio da ga oslovljava sa “tata“. Bilo je super, sve dok se nije rodila devojčica. Onda je počeo da se iživljava nad sinom. Tukao ga je, recimo, zato što ruke nije obrisao peškirom već ih je sušio na peći. Od udarca je detetu potekla krv iz nosa – priča S.J. dok joj glas postaje besan.

Sišla je sa sprata gde je kupala bebu i rekla mu da će ga zbog ovoga što je uradio prijaviti  Centar za socijalni rad u Vldičinom Hanu. Ali, nije!

-Drugi put je moj sin dobio batine jer je polomio čašu. Kada sam mu se suprostavila, uzeo je kaiš i batine smo dobili oboje. Ostale su rane, koje su zacelile, ali u srcu te rane neće nikada.

Dve godine kasnije rodila je sina. Smatrala je da će se muž na neki način promeniti. Dobio je sina, muškarci se tada menjaju, mislila je, ači situacija je bivala sve gora.

–  Počeo je da se seksualno iživljava nada mnom. To se dešavalo nakon batinjanja. Ja sam ga odbijala, ali on je govorio da moram da ispunjavam bračne obaveze. Bila sam ponižena. Inače, on vodu gotovo da ne pije. Pivo je za njega voda. Zaključavao je kuhinju i sobu gde su namirnice. Govorio je da svako treba da jede ono što je zaradio. Imali smo baštu. To je veliki posao. Kada smo jednom došli kući tražio je ručak. Zamesila sam testo za picu. Plehom me je udarao po glavi. Bolelo je, mnogo je bolelo.

Ipak, ta bol nije bila jača od onoga što je preživljavao njen sin:
-Tukao je mog sina do besvesti. Udarao ga je kaišem. Sećam se, bila je zima, 2007. godine, a on je dečaka  izbacio  napolje. Kada sam sišla sa sprata gde su bila deca, pitala sam ga gde mi je sin. Rekao je da je napolju zato što ne zna kako da se ponaša.

Tada je konačno prelomila:

– Onda sam ga prijavila, i u Centru za socijalni rad i policiji u Vladičinom Hanu. Došli su i sociijalni radnici i policajci. On je obećavao da će sve biti u redu.

Međutim, R.J, koji je radio pri Vojsci, nikada nije priveden pravdi:

– Doduše ja sam napravila grešku. Povukla sam krivičnu prijavu, verujući da će se sve promeniti. Nakon toga sam ga redovno prijavljivala. Dolazili su i socijalni radnosti i policijaci. Sve je otišlo bestraga.

Briše suze, a ima prelepe zelene oči. U njima se vidi iskrenost i izmučenost:

-Muči me što niko nije voleo mog sina. Biološki otac jeste, ali ne dovoljno, čovek sa kojim sam živela u vanbračnoj zajednici nije podnosio mog sina, a naričito ga nije voleo ovaj poslednji. On ga je najviše tukao, to me najviše boli. Pogrešila  sam što sam povukla krivičnu prijavu.

DVE GODINE USLOVNO

Od njega je odlučila da ode pošto je gurnuo preko korita u kome je u tom momentu kupala bebu:

– Pre nego što sam počela da se pakujem  udario me je u glavu aparatom za merenje pritiska. I sada kad se setim, osećam bol.  Prijavila sam slučaj Policiji i Centru, spremila decu i pobegla u Vranje. Javila sam se Centru u Vranju, ispričala sve, i oni su mi preporučili da odem u Prihvatilište. Otišla sam tamo sa troje dece. Boravila sam tačno osam meseci. Radila sam u prihvatilištu, brinula sam o deci. Na sudu je dobio dve godine uslovno. Eno ga u selu, sam. Plaća alimentaciju, ali to je malo za nas četvoro – kaže.

Posle svega tvrdi da se više ničega ne plaši:

– Kada se deca uspavaju, dok spremam ručak za sutra, često se pitam gde sam pogrešila.Možda mi se sve ovo desilo zato što sam kao dete gledala kako otac bije majku. Ne znam. A, pogledajte mog sina, je l da je prelep. Duša moja. On je mnogo propatio. Brinem za njega, ali znam da je on sada odrastao. Odslužio je vojsku – ponosno ističe.

Kaže da redovno gleda ispovesti žena koje su pretprele nasilje:

-Volela bih da cela Srbija zna za mene, za sve što sam preživela. Ničega se ne stidim, jer znam da nisam kriva. To su mi rekli i stručni ljudi iz Prihvatilišta. Govore mi da sam zdrava i jaka, žena-borac. Jesam, borim se za decu. Zar da doveka čistim kuće, stanove i hostele? A šta će biti kad me sustignu godine? Ko će i kako brinuti o deci. E, vidite ja se toga plašim – završava S.J. svoju priču.

 

 

SAMO KAD BI IMALA PLATU

S.J. dobija socijalnu pomoć od 6.000 dinara i 10.000 alimentacije.  

-Osećam se bedno kada odem u Centar. Molim nadležne da se negde zaposlim. Sposobna sam. Samo kad bih imala sigurnu platicu. Zašto dobijam tih šest hiljada, kada mogu da radim bilo šta. Nije me stid. Samo da radim za platu. Ovako, očekujem da me neko pozove da čistim po kućama. Verujte da je premija kada dobijem da radim „generalku“. Ali ljudi danas nemaju para kao ranijih godina. Sami čiste.

 

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar