Zatočenik magije



MONOGRAFIJA: Na ponudu da napišem ove redove nisam mnogo razmišljao kojim bih se segmentom svog životnog profila predstavio čitaocima “Vranjskih”. To je, svakako, deo posvećen pozorištu.
Skoro četiri decenije je vreme koje pripada jednom od najlepših perioda mog života. I sve što pamtim i što živi u mojim sećanjima jeste jedno uzbudljivo pozorišno putovanje kroz vreme koje pripada generacijama koje su obeležile deo bogate pozorišne istorije Vranja. Mnoga pozorišna događanja, predstave i sva subjektivna raspoloženja i doživljaji, pozorišne fotografije i dokumentarni izvori koje sam sačuvao u svojoj privatnoj arhivi, pokušao sam da zabeležim i sačuvam od zaborava monografijom Zatočenik pozorišne magije. Nadam se da će mi vranjsko pozorište i Grad Vranje pomoći da monografiju, na kojoj sam radio pune tri godine, realizujem do kraja.
GLAS I POEZIJA: “…Kroz autobiografiju, polako nas je Dragan Stanković uveo u magiju pozorišnog života i postrojio nas pred tom istom scenom, pred svetom umetnosti i lepote što ljudsko postojanje upotpunjuje i obogaćuje. U monografiji prepunoj uspomena, sećanja, podataka, informacija , fotografija sa nastupa u zemlji i inostranstvu, Stanković nam je naslikao jedan bogat i razdragan period neprekidnog rada i hodanja ka vrhu, uspehu, ostvarenju snova i cilja… Od svoje prve uloge pa sve do dana današnjeg, Dragan Stanković obeležio je kulturno-pozorišni život Vranja pre svega, ljudskošću i magijom ogromne ljubavi prema čoveku i vrednostima življenja. I ovde je utkao svoj gromak glas, ali kroz nežnu poeziju sećanja na ono što ga budi, raduje, vraća snagu za dalje.
On, zatočenik pozorišne magije, najbolje, najstrasnije i najnostalgičnije je progovorio kroz svojih trideset pet, a sada i već četrdeset godina ljubavi prema građevini u kojoj, kao da je rođen! A ta je, građevina – pozorište i sve vezano za njega…“ (Iz recenzije: prof. Branka Marković).
PEPEO I GAREŽ: Monografska ispovest počinje pepelom i garaži u drugom julskom jutru, 2012. godine, kada je u požaru do temelja izgorela zgrada vranjskog pozorišta: Tog jutra, 2. jula 2012. godine, budim se uz strašnu vest: U požaru, koji je noćas, oko 3:30 časova, zahvatio zgradu vranjskog pozorišta – sve je izgorelo. TV Vranje, sa lica mesta, izveštava u direktnom prenosu: “Plamena stihija još uvek nije ugašena. Potpuno su izgoreli krov teatra, foaje, pozornica, dva pozorišna kluba, sala i prostorija za scenografiju“.
Uznemiren, sa nevericom, žurno krećem ka pozorištu. Stižem. Prizor je bio stravičan. Pripadnici vatrogasne jedinice hrabro pokušavaju da obuzdaju vatrenu stihiju.
PRAZNINA U DUŠI: Sve je uništeno. Pozorišna zgrada, koju je 1892. godine, u sklopu Hotela Vranje, podigao poznati vranjski trgovac Janča Jovanović Baldžija, izdržala je mnoga iskušenja, nepogode i ratove na ovoj balkanskoj vetrometini punih 120 godina. Ovu nesreću nije izdržala. Za tren je nestala u vatrenoj stihiji..
Nakon nekoliko dana požar je lokalizovan. Moglo je da se priđe zgradi. Strašno se oseća miris gareži. Glavni ulaz je blokiran. Ulazim na sporedni, za pozornicu. Prizor stravičan. Stojim na ostatku nagorelih dasaka pozornice, koje su mnogim generacijama pozorišnih zaljubljenika “život značile“. Osećam strašnu prazninu u duši. Obuzela me neka velika tuga. Kao da je nestao i deo mene. Pokušavam da vratim sećanja na vreme , koje je ovde ispunilo najlepši deo mog života.
NEBO I RUPA: Tu je, na ovom mestu, pre trideset pet godina počela moja pozorišna karijera. Tu sam stvarao Mitketa, Jovču, Gazda Marka, Kneza Lazara, Grofa Kapuleta, Vojvodu Kuštrimovića, Strinbergovog Oca, Drobca, Djorđa Džandara, Oderera… Na ovoj sceni živeo sam život njihov. Strepeo da li će se dopasti publici, hoće li ih publika razumeti. U ovom sablasnom prostoru tražim meni draga lica sa kojima sam delio pozorišne uspehe i radosti. Tu su oni – pored mene u mom sećanju.
Idem dalje ka izlazu sa scene, prema stepeništu za garderobe i pozorišni klub “Talija“. Korak mi je nesiguran. Jedan od najlepših pozorišnih klubova nestao je. Nema ga. Sve je uništeno. Gore se vidi plavetnilo neba, a dole ogromna rupa. Sve one fotografije, koje su krasile ovaj prostor i koje su na neki način predstavljale istoriju pozorišnog života Vranja progutala je vatrena stihija.
FOTOGRAFIJE: Nemam više snage da ovo gledam. Teškim korakom, penjem se uz betonske stepenice, kasnije sagrađenog novog dela pozorišne zgrade, gde su smeštene garderobe, fundus za kostime, probna sala, kancelarija i dva apartmana za gostujuće saradnike.
Na prvom spratu ulazim u garderobu. Primećujem, na zidovima nema fotografija. Skinute su. Kažu da su nagorele i oštećene od dima koji je zahvatio i ovaj prostor. Sedoh na moje mesto u garderobi, na moju stolicu. Kroz zadimljene mrlje na ogledalu posmatram svoje unezvereno lice. Koliko puta sam tu, na toj stolici, ispred tog ogledala, pripremajući se za predstave, gledao sebe u mnogim ulogama. U ovoj garderobi nestrpljivo sam čekao početak mnogih predstava, uz poslednje preslišavanje teksta.
U mislima ne gubim nadu. Daće Bog, opet će ovde živeti pozorište…



PROFIL
Dragan Stanković je rođen 2. decembra 1947. godine, u Masurici, kod Surdulice. Osnovnu školu završio u Masurici, a osmogodišnju i srednju u Surdulici. U Vranje dolazi 1968. godine kao pripravnik u PKV (JUMKO).
Vranje je grad koji će potom nositi u duši jer sve što je postigao u životu, vezuje ga za ovaj grad. Dolazak u vranjsko pozorište 1977. godine, potpuno će promeniti njegov život. Odigrao je oko 70 uloga i preko hiljadu predstava, za koje je dobio brojna priznanja. Kao Mitke iz ”Koštane”, sa KUD “JUMKO” i KUD “Sevdah” nastupao na mnogim pozornicama i smotrama. Bio je režiser i glumio u Pozorištu “Barja“ u Surdulici. Radnu karijeru završio je kao radnik HK “JUMKO“ Vranje. Živi u Vranju.



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar