Američki kaskader



 



 

Ponikao si u vranjskom pozorištu. Kako sa ove vremenske distance gledaš na period tvog odrastanja i boravka u teatru u Vranju? Šta je za tebe bio veći izazov, gluma ili režija?



Činjenica je da je period odrastanja u vranjskom pozorištu odredio dalji tok mog profesionalnog i ličnog života. Tada je sve bilo mnogo bezbrižnije, postojala je zgrada pozorišta pre svega. Danas mi sva ta priča o Vranju i pozorištu deluje daleko. Iskreno nikada nisam imao hrabrosti da probam da se profesionalno bavim glumom, a sa druge strane sam uvek režiju smatrao izazovom, šta je to što se dešava iza mi je bilo uvek intrigantnijeg od onoga pod reflektorima.

Koja predstava iz tog perioda je na tebe ostavila najsnažniji utisak?

-Veoma je važno shvatiti činjenicu da su „Borini pozorišni dani“ na lokalu ono što je BITEF za Beograd ili Pozorje za Novi Sad. Ova paralela je možda pretnciozna, ali da nije bilo tog jedinog pozorišnog festivala u Vranju ja ne bih kao srednjoškolac odgledao predstavu „Muška stvar“ Ateljea 212 u režiji Miloša Lolića, posle koje sam odlučio da je pozorišna režija ono čime želim da se bavim.

U drugom razredu gimnazije dobio si stipendiju američkog konzulata, tako da si treću godinu srednjoškolskog obrazovanja završio u Ročesteru, u Njujorku. Kako je došlo do toga?

– Iskreno otišao sam da proverim svoje znanje engleskog jezika. Bez ikakvih ambicija i opterećenja sam odradio sve testove i možda je baš ta moja mentalna „nepripremljenost“ bila prednost, koja me je dovela do toga da u SAD provedem period koji je iz korena promenio moj život na bolje.

Koliko se obrazovni sistem Srbije razlikuje od američkog i može li se uopšte porediti?

– Sistem kome sam ja tamo pripadao je bilo specifičan u odnosu na ceo obrazovni sistem u zemlji jer sam ja pohađao umetničku školu, tako da ne bih mogao da napravim paralelu između našeg opšteg obrazovanja i američkog, jer ga nisam iskusio. Ali ako bih morao da odredim jednu bitnu razliku koja defiiše oba sistema, to bi bila praksa, oni više polažu na praktičan deo a mi na teoriju.

Uspeo si da tokom studija budeš asistent angažovanim rediteljima .  Šta je važno kod asistenture? Kakva su tvoja iskustva sa beogradski pozorištima?

– Moja iskustva sa profesionalnim pozorištem u Beogradu su bila kroz asistenture. Svaki od tih procesa je za mene bio dragocen što profesionalno što lično, jer sarađivati sa vrhunskim stvaraocima u profesiji nije mala stvar. Trudio sam se da biram reditelje potpuno različitih pozorišnih etika kako bi u toj raznolikosti mogao i sebe da uspostavim u budućnosti. Još jedna dobra stvar kod asistentura koje sam radio je ta da sam imao priliku da radim uglavnom klasiku (Šekspir, Šiler, Rostan…), kojom se u praksi nismo bavili na fakultetu, te mi je ovaj praktični deo u pozorištima bio „školski dodatak“.

Sa ispitnom vežbom sa druge godine predstavljao si Srbiju na Internacionalnom studentskom festivalu u Rumuniji. Kakva je bila konkurencija i otkud baš ti na ovom festivalu?

– Na fakultetu mi je koleginica sa produkcije obavestila da je stigao poziv iz Rumunije za učešće na njihovom internacionalnom studentskom festivalu u Sučeavi. Ja sam popunio prijavu i poslao. Odgovor je stigao par nedelja kasnije, i već u julu smo leteli za Rumuniju. Festival je mlad, tada je bila tek druga godina po redu. Bilo je akademija iz Poljske, Francuske, Moldavije i Rumunije. Pobedu su odneli Francuzi. Bilo je to interesantno iskustvo.

 Sa kojim si sve glumcima i rediteljima sarađivao?

-Vrlo je veliki opseg ljudi sa kojima sam radio, takva je profesija valjda. Tako da ne bih mogao da se usudim da nekog izdvojim. Uglavnom su me sve kolege sa kojima sam radio  inspirisali da u svom pozivu budem što bolji.

Šta je bio tvoj motiv da za diplomsku predstavu ove godine izabereš „Kaskadera“ Strahinje Madžarevića?

-Diplomska predstava je zapravo bio diplomski projekat nas nekoliko studenata završne godine. Naime, to je diplomski rad dramaturgije Strahinje Mađarevića, diplomski rad produkcije Jelene Mihajlović,  i moj diplomski. Ceo projekat je funcionisao na principu slobodnog tumačenja teme, odnosno okosnice koja nas o ovom periodu života okupira a to je šta sa svojim životom nakon diplome.  Jelena i ja došli smo na ideju koju smo predložili Strahnji a onda ju je on svojim pozamašnim talentom napisao i dao joj jedan svojstveni oblik i pečat. Provereni duo, kostimografkinja Vera i scenografkinja Jelena, su uzele stvar u svoje ruke i vizuelno prenele celu ideju.  Okupio sam divan glumački ansambl koji su činili uglavnom studenti završne godine,  i tako je nastala generacijska predstava „Kaskader“.

Na ovogodišnjim „Borinim danima“ održano je Javno čitanje teksta „Ilustrovana enciklopedija nestajanja“, u tvojoj režiji. Hoće li ovaj komad biti postavljen na scenu nekog od beogradskih pozorišta, i kada?

-Ne znam ko će i gde raditi Kneževićev komad. Ali mislim da je “Ilustrovana enciklopedija nestajanja“ duhovita savremena farsa, koja lako može da nađe mesto na bilo kom repertoaru pozorišta iz Beograda ili u unutrašnjosti.

Kakav je položaj reditelja i glumaaca u Srbiji?

– Zavisi. Ja mogu da govorim iz ugla nekog ko tek završava fakultet, i verujte mi iz tog mog ugla stvari ne deluju pozitivno. Ali mnogo više sam u životu bio optimista, tako da i na položaj glumaca i reditelja gledam optimistično. Samo da nam pozorišta ne progutaju požari ili preduzimači, a možda nam je takav jedan siže i neophodan kako bi se nakon tragedije ponovo svi generalno uspostavili…. ko će ga znati.

 

PROFIL

Jug Djorđević  rođen je u Vranju 1993. godine U drugoj godini gimnazije,  postao je  stipendista Amerčkog konzulata, te je  treću godinu srednje škole završio u Ročesteru, država Njujork. U tom periodu pohađao je umetničku školu “Shool of the  Arts” u istom gradu. U junu 2012. godine upisao je Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, odsek pozorišna i radio režija u klasi prof. Nikole Jevtića i Dušana Petrovića. Na kraju druge godine studija učestvovao je kao asistent režije u produkciji Šekspirovog “Sna letnje noći” pozorišta Boško Buha u režiji Djurđe Tešić. U decembru 2014. režirao je  komad Sare Radojković “Chatroom- pogrešan profil” u Dadovu. Sa ispitnom vežbom druge godine predstavlja Srbiju na Internacionalnom studentskom festivalu u Rumuniji.  Radio je i kao asistent u Pozorištu na Terazijama na mjuziklu “Mama Mia” u režiji Juga Radivojevića, kao i u produkcijama Narodnog pozorišta Šilerove “Marije Stjuart” u režij Miloša Lolića i Rostanovog “Sirana” u režiji Ivana Vukovića. Diplomsku predstavu “Kaskader” autora Strahinje Madžarevića,   režirao je na ovogodišnjem FIST-u (Festivalu internacionalnog studentskog teatra)u Beogradu. Živi i radi u Beogradu

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar