Život za zelenim stolom



 



* * *

I naš sagovornik  potiče iz stare vranjske, uz to i zanatlijske porodice, koja je u gradu poznata kao – Budurci.



Njegov otac, Dušan Budurac potiče iz bogate gradske porodice, nastavljač porodične tradicije zanatstva, vremenom je postao poznati jorgandžija na jugu Srbije, koji je u pojedinim periodima zapošljavao i po pet čiraka i šegrta. Prvi na jugu je, recimo, uveo vezivanje žičanih opruga kanapom, kao osnova dušeka, što je istovremeno preteča današnjih žičanih jezgara.

Radnja se nalazila u strogom centru Vranja. Tu, na početku Beogradske ulice, prekoputa stare pošte, između narodne kujne i limarske radnje Djoke Koldžije. Treba reći da su prvi majstori u „Simpu“ u izradi žičanih jezgara zanat kod njega učili.

Još po nečemu je jorgandžija Budurac u Vranju bio poznat. Bio je zaljubljen u Dinamo i nijedan njegov meč  na Gradskom stadionu, u Šaprancu, nije propustio. O toj ljubavi  priča i sledeća anegdota.

Jedne nedelje gost na ručku  je bio njegov tast. Kod Vranjanaca  nedeljni ručak može da se otegne i do mraka. Znao je to zet i pogled mu je vrlo često bio ka zidnom satu. Klatno  ga je opominjalo da se početak utakmici bliži, a ručku nikako kraj da dođe. Videvši šta može da se dogodi, u trenutku Dušan Budurac ustaje i kaže: „Dedo, ti mezi i nastavi s’s piće, ja s’g će se vrnem, samo utakmicu da odgledam“. I ode.

Još nešto. Na kraju svake godine jorgandžija, zaljubljenik u vranjski fudbal, svom Dinamu je darivao ne malu svotu novca, kao „svoju pomoć“, kako je govorio.

U takvoj porodici se rodio i odrastao Petar Jovanović, zaljubljenik „igre celuloidne loptice“, danas internacionalni stonotenski sudija, koga u Vranju znaju kao Pera Giba, a mnogo manje kao Budurac.

Priča koja sledi otkriće ko je, zapravo, on, i kako je zaslužio epitet uspešnog Vranjanca van svog Vranja.

* * *

Zahvaljujući oficiru jugoslovenske vojske Dušanu Čizmiću stoni tenis se u Vranje doselio pre šest decenija, 1956.godine, kada je formiran Stonoteniski klub „Mladost“. Prvu garnituru tima, pored Čizmića, činili su i Zoran Bulajić, Stojan Palemarević i Petar Jakšić. Njih ubrzo nasleđuju mlađi koji će učiniti da se i po ovom sportu Vranje pamti: pored Gibe bili su tu i Dušan Veličković Palanza i Dragan Obradović Poganac. Ova trojka, vreme će pokazati, mnogo će godina žariti i paliti u srpskom, pa i jugoslovenskom ping pongu.

Treninzi i prvi takmičarski mečevi igrani su sali za presvlačenje glumaca vranjskog pozorišta, koja je bila tik uz kuhinju i roštilj-peć, u dvorištu Hotela Vranje. Kada su rezultati prerasli miris roštilja, klub se seli u Bujkovsku kafanu koja će mnogo godina biti mesto velikog uspeha vranjskih stonotenisera.

Njihov talenat potvrđuje i titula Balkana, pa šest godina „boravka“ u super ligi, u muškoj konkurenciji i tri godine u ženskoj, kao i superligaški status u onoj velikoj Jugoslaviji.

– Najveći uspeh je osvajanje trećeg mesta u SR Jugoslaviji, u obe konkurencije – ističe Giba.

U svojim redovima STK Vranje imao je i Radeta Markovića, državnog reprezentativca i prvaka Jugoslavije u pojedinačnoj konkurenciji, a  Branko Djurić je sa Grkom Dimitrijadesom bio prvak Balkana u dublu.

* * *

– Još na početku, iako sam bio veoma talentovan, sport sam shvatio i prihvatao kao hobi, mogućnost za igru, druženje, putovanje, ali okrenuo sam se realnosti. I nisam nijednog trenutka hteo da odustanem od školovanja. Mislio sam da sport može da bude golub na grani i da mi je bolje da imam vrapca u ruci, kolokvijalno rečeno. Osnovnu

školu, među najboljima u generaciji, završio sam 1956.godine i upisujem ondašnji peti razred gimnazije, kao tadašnju malu maturu. Po završetku osmog razreda odlazim u beogradski Partizan i tamo završavam finansijsku školu – seća se.

Ekonomski fakultet u Nišu upisuje 1961.godine, kao druga generacija, da bi kao apsolvent napustio Niš i preselio se u Skoplje. Naravno, zbog tenisa, jer je postao član tamošnjeg kluba Rabotnički. Ne zadugo, 1966.godine diplomira na fakultetu.

Po dolasku iz armije započinje Gibina karijera privrednika, a nijednog trenutka nije napuštao magičnu igru .

– Zahvaljujuću našem Vranjancu, Čedomiru Trajkoviću Čembrlenu, tadašnjem direktoru beogradske Fabrike obuće „Proleter“, 1968.  dobijam posao u Beogradu, gde ostajem do 1971.godine. Potom odlazim na mesto komercijalnog direktora u Industriji tekstila „Triko fred“ u Inđiji.

Iz Vojvodine se seli u Svrljig, na mesto generalnog direktora Industrije tekstila „Maja“ i nakon dve godine konačno se vraća u Niš. Posao dobija u Niškoj banci i na mestu šefa reklame i propagande za sve bančine ekspoziture u regionu gde provodi 17 godina. U međuvremenu, 1982/83, magistrira na niškom Ekonomskom fakultetu.

Pred kraj radne karijere, Giba se oprobao i u privatnom preduzetništvu. Najpre, 1992.godine otvara Privatnu štedionicu „Petar prvi“, da bi dve godine kasnije bila transformisana u Trgovinsku firmu „Petar prvi komerc“, odakle 2000.godine odlazi u penziju.

* * *

-U toku karijere odigrao sam više od hiljadu mečeva, mada tačan broj nikada neću znati. Naravno, bilo je više, mnogo više pobeda, ali i porazi su deo moje karijere. Susretao sam se sa gotvo svim našim stonoteniserima, počev od Šurbeka i Vecka, preko Stipančića i Lupuleskua, do Karakaševića. Bila su to divna vremena kada nismo bili opterećini nekim nepotrebnim događajima, već su nam druženja i nadmetanja činila životno zadovoljstvo-  kroz sećanje Giba pokušava da sažme šest decenija dugu istoriju jednog sporta u Vranju, ali i svog života.

Trostruki je prvak uže Srbije i obezbedio je sebi mesto u top 10 Srbije svih vremena! Ekipno je osvajao šampionsku titulu Balkana, kao jedina ekipa iz Srbije, mušku ekipu je dva puta vodio u plej ofu i sa njom osvaja treće mesto u državi 2000. godine. Isti uspeh ostvaruje i sa ženskom ekipom dve godine kasnije, koja se tada plasirala među 16 najboljih u Evropi. Za Ligu Evrope, u ženskoj reprezentacije su bile i dve Vranjanke: Tanja Mančić i Sanja Bečejski.

Činjenica je i hroničari se slažu, Giba je ostavio neizbrisiv trag u šezdesetogodišnjoj istoriji stonog tenisa u Vranju, učestvovao na mnogim domaćim i takmičenjima takmičenjima u Evropi. Posebno je ponosan što se kao igrač takmičio u Prvj ligi SFR Jugoslavije. I, naglašava, na Četvrtom svetskom prvenstvu veterana, održanom u Zagrebu 1988.godine osvaja deveto mesto, što smatra svojim najvećim uspehom.

Muška ekipa je 1996.godine proglašena najboljim sportskim kolektivom Vranja, kao i ženska ekipa deset godina kasnije, kada su i postali dobitnici „Sedmoseptembarskih nagrada“.

 

* * *

Kako to obično biva, vrhunski igrači na zalasku svoje karijere oprobaju se ili u ulozi trenera, selektora, pa i delioca pravde. Giba se odlučio da suđenjem  prenosi mladim stonoteniserima svoja ne mala iskustva.

Nacionalni sudija postaje 1975. i više od decenije delio je pravdu u domaćem šampionatu. Stečeno iskutvo pretočio je, potom, u zvanje internacionalnog sudije. Ovo zvanje stekao je 1987.godine i od tada je u preko 800 međunarodnih mečeva kod nas, Evropi i svetu delio pravdu.

Bio je sudija na dva svetska prvenstva: 1991.godine u Čibasitiju (Japan) i šest godina kasnije u engleskom  Mančester sitiju. Sudijsko vatreno krštenje, na međunarodnoj sceni, doživeo je u Geteborgu (Švedska), na evropskom prvenstvu 1988.godine, a tu su i prvenstvo Evrope 1991. u Parizu, dve godine kasnije u italijanskom gradu Kurmajeru i na kraju, 1995.godine sudi na Evropskom prvenstvu u Arhusu (Danska). Za ovo prvenstvo vezana su dva kurioziteta: najpre odbija da sudi Albancima sa Kosova, da bi potom osvajio nezvaničnu titulu najboljeg stonotenisera među sudijama.

* * *

– Neću da zvuči izanđalo od prekomerne upotrebe ako kažem da sve to ne bih ostvario da

uz i iza sebe nisam imao divnu suprugu Milicu, profesorku ruskog jezika. Ona je imala, malo je reći veliko, ma ne, ogromno razumevanje za moja takmičenja i stalna odsustvovanja od kuće i porodice. Ona je zaslužna za moje uspehe u sportu, ali i za dve divne ćerke – Ivanu, koja danas živi u Londonu i mlađe Milene, koje su uspešni ljudi u svojim profesijama, ali i divne majke svoje dece – Ivana Djorđu i Jeleni a Milena sinu Marku.

Sve to je dovoljno da kažem kako sam srećan čovek koji je uspeo  u sportu, ali i u privredi- reče na kraju Giba, prvi reket vranjskog stonog tenisa svih vremena.

 

 

Svojima ne sudim!

I onda dolazi 1995.godina i 25.  Prvenstvo stonotenisera Starog kontinenta, u danskom gradu Arhusu. Jedan od glavnih sudija mečeva bio je i Giba. Prvenstvo je odmicalo i na programu se našao, za Gibu, neprihvatljiv duel. Na jednoj strani je bio dubl iz Finske, a na drugoj sa Kosova! Za Gibu je to bilo neprihvatljivo i svoj stav je vrhovnom sudiji prvenstva  saopštio:  –  Ja ovaj meč neću da sudim! Pa, Kosovo je deo moje države, a ja kao sudija dolazim iz Srbije i po pravilniku ne mogu da sudim takmičarima iz moje zemlje. Da sudim ovaj meč, neću!

Nisu vredele ni molbe rukovodstva naše reprezentacije, ni njegovih kolega, Giba je ostao dosledan sebi, pozivajući se na rezoluciju UN 1244 i Pravilnika ITTF (svetska stonoteniska federacija). 

– Bićeš kažnjen, uzvratio mi je Stelan Johanson, iz Danske,  vrhovni sudija prvenstva.

I stvarno, Giba je bio kažnjen, ali ne suspenzijom, što je moglo da se očekuje, već blažom kaznom – sutradan je bio delegiran za deset mečeva, tako da je ceo dan proveo u dvorani!

 

Trostruki naj sportista Vranja

Da se odista radilo o vanserijskom talentu, Giba je pokazao u više od hiljadu odigranih mečeva u pojedinačnoj konkurenciji  ili dublu, a potom kao nacionalni i međunarodni sudija u preko osamstotina mečeva.

Svojevremeno, u tradicionalnom godišnjem izboru lokalnog lista „Slobodna reč“ Petar Jovanović Giba je u tri izbora poneo laskavu titula sportiste godine. Bilo je 1963, pa 1965. i 1967.godine i jedini je vranjski sportista, u istoriji gradskog sporta, trostruki nosilac ovog priznanja.

Najveće gradsko priznanje – Sedmoseptembarsko javno priznanje dobio je 1996..

– Svakako, prija mi ovaj podatak jer on samo potvrđuje da to što sam radio, dobro sam radio i vranjski ljubitelji sporta su svojim glasovima to potvrdili.

Čini mi se da i sada osećam kako spinujem, igram forhend i bekend. Jednostvno, i sa sedam decenija života sam u stonom tenisu.

I, vajka se na kraju, trebalo bi dostojno obeležiti šest decenija ovog sporta u Vranju. Stoni tenis u našem gradu to zaslužuje.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar