Ljubav na prvi gramofon



STIDLjIVA LUIZA



Vranjanka Jovana je master studije završila na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 2011, a iste godine odlazi u Brazil, u Belohorizonte, na studentsku praksu preko programa razmene studenata, sa već sigurnim poslom.

– Svi smo te godine otišli negde, jer ovde nije bilo posla. Videla sam se sa nekim drugaricama, jedna se vratila iz Kine, druga iz Singapura, treća je bila u Siriji… A, bio nas je i strah zato što nismo videli perspektivu u Srbiji – počinje Jovana razgovor u porodičnoj kući u ulici Save Kovačevića, u blizini Gornje pijace.



Ona je najpre radila u arhitektonskom birou i bila joj je plaćena prva godina, a tu je kao arhitekta ostala tri i po godine. U međuvremenu je našla posao u drugom birou. Živela je sa svojom drugaricom Luizom i njenim bratom i bila je odlično prihvaćena. Iz perspektive ophođenja prema drugim ljudima smatra da su brazilski i srpski narodi slični.

-Luiza je bila jako stidljiva i zatvorena, tako da ja nisam mnogo pričala sa njom kad sam otišla u Brazil. Ona je kasnije, preko tog sistema za razmenu studenata, boravila u Beogradu tri meseca, došla je zatim u Vranje i upoznala moje roditelje. Nakon boravka u Srbiji je svoje ponašanje promenila i, spoznavši karakter našeg naroda, postala otvorenija u odnosu sa mnom – dodaje Jovana.

Početkom 2012. Jovana je dobila studentsku vizu i upisala specijalizaciju za dizajn nameštaja. Dodaje da joj je to odlično iskustvo jer se na specijalizaciji govori stručan portugalski jezik, što joj je bio veliki motiv da nastavi sa usavršavanjem jezika. Kasnije je saznala da ima otprilike 150 Srba u Brazilu sa kojima je stupila u kontakt.

-Pišemo i za sajt o Srbima koji su ujedinjeni u Latinskoj Americi, pa svi koji su zainteresovani mogu da se jave za bilo koji problem – dodaje Vranjanka.

Odlično su je prihvatile i kolege na fakultetu i poslu, imala je „obezbeđen“ prevoz jer su se dogovarali ko će kojim danom da preuzme ulogu vozača. Takođe, kada bi otišla u neki od manjih gradova u posetu svojim drugaricama, uvek bi bila puna trpeza, iznosili bi najbolju hranu. Slično nama u Srbiji.

-Moja porodica i svi moji prijatelji prihvatili su Gabrijela onako kako sam i ja bila prihvaćena u Brazilu od strane njegove familije. Imaju potrebu da te ugoste i ta gostoprimljivost je zajednička i nama i njima.

Gabrijel kaže da su ga ljudi sjajno prihvatili i da nije imao nikakvih problema, uzimajući u obzir da je Srbiju prvi put posetio pre tri godine. Mnogo vremena naši sagovornici provode i u prestonici, posećuju rodbinu i prijatelje, pa nam je Gabrijel Zupo dao širu sliku svog viđenja srpskog mentaliteta. Prvi utisak je stekao pre dve godine, kada je „sve video crno-belo, pa i sivo“.

-Tri nedelje pre mog prvog dolaska posetili smo Mađarsku i Austriju, gde je sve drugačije. Puno je mladih, razvijen je turizam, stalno se nešto dešava u centru grada… Ipak, jako lepo sam prihvaćen ovde. Kad sam video u kakvom su stanju zgrade, u poređenju sa onim sa čim smo se sreli na onim putovanjima, činilo mi se kao da je u Srbiji vreme stalo – ističe momak iz Brazila.

Posetili su skoro jednu izložbu fotografija u Madridu na kojoj su bile fotografije iz Guče. Na jednoj od njih bila je i fotografija Ekrema Mamutovića, a Jovana nije propustila priliku da priča Gabrijelu o Guči. On smatra da je to veliko bogatstvo, tradicija održavanja takvih kulturnih manifestacija je neprocenjiva.

Ona i Gabrijel danas imaju svoju firmu koja se bavi projektovanjem i izvođenjem radova, kao i radionicu gde prave neke manje predmete, nameštaj, rade dekoracije svadbi.

-Moraš stalno nešto da izmišljaš, da pratiš trendove jer danas nije ništa sigurno. Videli smo da udruženim snagama možemo da ponudimo nešto drugačije, a imamo i isti ukus što se tiče projekata. Naša firma ima puno mladih klijenata. A, mi smo upravo hteli da posvetimo više pažnje klijentu – smatra Jovana.

Radila je na velikim projektima: na projektovanju bolnica, aerodroma u Belo Horizonteu ili škola, međutim enterijer joj više prija, jer može potpuno da se posveti tim „malim stvarima“, što joj je omogućeno u poslovnoj saradnji sa Gabrijelom. Neki ugovori su projektovanje i izvođenje, neki su enterijer, neki su samo nameštaj.

Gabrijel se aktivno bavi sportom, vozi bicikl 20 km dnevno. Ima puno planina, vodopada i prirodnih jezera u Brazilu, pa vikendom idu u organizovane šetnje sa vodičima. Navija za lokalni klub ali, za divno čudo, nije fudbalski fanatik. Najbliža plaža je udaljena 600 km, pa ne praktikuju često odlaske tamo.

UUUU, PUNjENE PAPRIKE

Od srpskih reči Gabrijel se služi onim osnovnim koji mu olakšavaju komunikaciju. „Kako si“ i „Ja se zovem“, ali je naše simpatije stekao zavidnim poznavanjem ovdašnje kuhinje. Kajmak, pljeskavica, pita, sarma, ajvar ili rakija su samo neki od kulinarskih specijaliteta i pića sa kojima nije imao prilike da se susretne u domovini, a koji su mu se svideli. Kada je Jovana spomenula punjene paprike, njen muž je, bez prethodnog prevoda na maternji jezik, odobravanjem sa „Uuuu, super“ na razumljivom srpskom jeziku dao svoj sud o ovom jelu.

-Ja sam učila portugalski koji se govori u Portugalu i mala sam puno problema. Sa druge strane Gabrijelu problem predstavlja srpski jezike – priznaje naša sugrađanka.

Iako se ponekad dese poteškoće u komunikaciji, Gabrijel veli da to ne mora da predstavlja problem:

-I kad ne znaš da razgovaraš sa nekim, ili se ne razumete na jezičkom nivou, ti u njegovim očima možeš da proceniš da li je dobra osoba.

Kondominijum

U Brazilu postoje zatvorena nasilja koja se zovu „kondominijum“, zatvorena su iz bezbedonosnih razloga, obuhvataju 30, 50, ili 300 kuća, zavisno od veličine. Imaju i svoja jezera. Može tamo da uđe onaj ko tamo živi ili ako ima specijalnu propusnicu. Oni su u jednom od tih naselja napravili venčanje, 2014. godine, malo slavlje za najbliže prijatelje, njih šezdesetak. Venčali su se u opštini u Brazilu. Napravili su i proslave u Beogradu i Vranju, za članove porodice i bliske prijatelje.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar