Neka druga Koštana



Da li i koliko ovaj podatak može uticati na drugačije „čitanje“ drame „Koštana“, imajući u vidu da je Stanković najveći srpski realista?



ESTETSKO I ISTINITO

Dr filozofskih nauka profesor Srboljub Dimitrijević-Kum smatra da mi sami ne možemo baš precizno, kada se radi o događajima i ljudima u našem životu, da sve reprodukujemo:



– Postoje hronike i opisi jednog te istog događaja i aktera u njemu koji se razlikuju u viđenju, uglu gledanja, intersa, aspekta. Istorija nije jedna. U slučaju Mitketa sigurno važi da umetnički prikaz ne mora da bude verna kopija realnog događaja. Čak svrha umetnosti i nije u fotografskom i realnom prenošenju nečega kao istinitog iskazivanja stvari, već u pravcu lepog i njegovog doživljaja. Bora Stanković je više ekspresivan nego reproduktivan. On ide ka estetskom a ne istinitom i tu mu ne treba zamerati. Prosto, Vranje u Borinim delima nije i realno Vranje iz tih vremena. To što je Mitke bio, i završio drugačije ne umanjuje snagu i vrednost „Koštane“ – objašnjava Dimitrijević.

Sličnog mišljenja je i književnik Zoran S. Nikolić iz Vranja, koji kaže da je akademik povezao ono što je nespojio- odnos prema porodičnoj istoriji i odnos prema književnom delu, gde ovo prvo uvek podrazumeva dozu jedne uzvišene emocije:

– Otuda se iz izjave na koju me navodite da je komentarišem čita taj utisak da Stanković duguje potomcima Stajića, da nije poštovao stvarnost, da je ostao nedorečen. Stvar je u tome što je Stanković autor književnog dela, nije autor dokumentarne porodične sage i nema obavezu da se prema očekivanjima odnosi prema elementima iz stvarnog života. Takođe računam i da ga je osećanje degutantnosti odvratilo, jer je to još uvek bio skorašnji događaj. Zamislite da se u komadu sa pevanjem, sviranjem i podvriskivanjem opiše jeziva tragedija koju porodica još uvek nije prebolela! Književno delo je uvek realnije od života, zar ne? – navodi Nikolić.

On smatra je ovde ključno pitanje poetičke prirode:

– Opet, gospodin Despić je u jednome u pravu, Mitke jeste skončao na veoma dramatičan način te 1894. godine. Sam slučaj nama danas deluje kao uspeli literarni pasaž, a ne kao jeziva tragedija u jednoj uglednoj porodici. Smatram da je ključno pitanje, a ono je poetičke prirode – zašto pisac nije uključio samoubistvo – pa i ako zanemarimo pitanje neukusa koje sam pomenuo. Odgovor je u tome što je Stanković majstor u selekciji detalja, prvi takav u našoj književnosti, i gotovo sam ubeđen da je bio svestan da bi takav kraj narušio dramu, da bi razvodnio i pomerio težište sa dimenzije duhovne, metafizičke patnje na banalnost samoubistva. Takođe ne treba zaboraviti da je „Koštana“ nastala u saradnji sa dramaturzima Narodnog pozorišta, kao ni to da nije mnogo držao do nje, jer i sam, prilično ironično, kaže da mu je važna zbog 500.000 dinara, od kojih je kupio kuću. Stajićevim potomcima ostaje da se gorde što tako važno mesto u njihovoj porodičnoj istoriji zauzima neko kao što je Bora Stanković- poručuje Zoran S. Nikolić

Doktor filoloških nauka, profesorka Tanja Rusimović kaže da je poznato da su Bori kao prototipovi mnogih njegovih likova poslužile autentične ličnosti starog Vranja. Prototip i znači da se ličnost iz stvarnosti ne unosi u delo onakva kakva jeste, nego je pisac snagom svoje imaginacije preoblikuje dodajući jedne, a oduzimajući joj druge osobine:

– Dakle, Bora nije morao da unese autentične događaje iz života svojih prototipova. Nije morao, a mogao je…Mitke Stajić i tragedija u njegovoj porodici mogla je učiniti dramu (melodramu) „Koštana“ tragičnijom ukoliko bi se završila ubistvom i samoubistvom. No, takav kraj fokusirao bi kao temu nezadovoljstvo životom i tragične posledice nezadovoljstva koje narasta do zla (zločina). To bi bila onda neka druga „Koštana“! Bora je ipak u fokusu svoje melodrame stavio „žal za mlados’“. I bez obzira na to što je u koncipiranju Mitketovog lika mogao biti pred dilemom „biti il’ ne biti“, odlučio se za „biti“, postojati, živeti… Njegov Mitke kaže „u moj život još brabonjka nesam nagazija“… njegova filozofija življenja je filozofija trpljenja; „Stegni srce i trpi! Bidni čovek; a čovek je samo za žal i muku zdaden!“ Kraj njegove drame je kompleksan i može se tretirati kao otvoreni završetak, to znači da se može čitati na različite načine, da uspeva da pređe granice vremena, prostora i konteksta. Ovakav kraj mogao bi se čitati u kontekstu patrijarhalnog kodeksa. Ja u Borinom kraju drame nalazim i istinu o čoveku koji bira život uprkos svemu, prihvata „strele sudbe obesne“, plašeći se ne smrti, već onog nepoznatog nakon smrti. I tu je meni Bora univerzalan do Šekspira, a to nije malo, reči su Rusimovićeve.

DOM, UZ OGNjIŠTE

Teatrolog iz Beograda, Dragana Bošković, izjavljuje da može da komentariše mišljenje akademika Despića kroz dramaturšku prizmu:

– Ako treba reagovati na način kako je Bora Stanković završio „Koštanu“, morala bih, kao dramaturg, da se složim da je u originalu bolji završetak. Ako smo ispleli dramu o Koštani, ona nikako ne bi mogla da se završi Mitketovim samoubistvom. Potrlo bi glavnu dramsku radnju. Savakako smatram da je podatak akademika D.Despića fantastičan i da bi neki od današnjih realista mogao da nastavi priču o Koštani, proširi je, kako moderno pozorište voli da kaže, „dekonstruiše“, ka sudbini Mitketa, sigurno najizrazitijeg dramskog junaka u srpskoj dramaturgiji.

Glumac Dragan Stanković, tumači lik Mitka više od četrdeset godina. Po njemu ga i zovu Mitke. Mišljenja je da akademik Dejan Despić, potomak Mitka Stajića, svojim stavom i “čuđenjem“ zašto Bora svoje najpoznatije delo nije završio njegovim istinitim tragičnim samoubistvom , s prvom izaziva, verovatno, rezličita mišljenja i reagovanja:

– Poznato je da je teme i motive Bora Stanković za svoja dela zahvatao sa vranjske kaldrme. On je svoje Vranje nosio u svojoj duši, koje je voleo neizmerno kao i svoje Vranjance, koje je uzimao za prototipove svojih junaka. Tako je i sa glavnim likovima Mitka i Koštane, u njegovoj najpoznatijoj drami. Bora je svaku svoju ličnost odbolovao, svakoj poklonio po delić svoje duše. Zar bi “Koštana“ bila zaista to da je Bora nije toliko nadahnuo poezijom svoje duše. A to je posebno prisutno u, antologijskom liku Mitke.

Mislim da nije slučajno što je Bora svoje najpoznatije delo završio rastankom svojih junaka, Mitke i Koštane. Koštana u “Banju za Asana“, a Mitke “dom uz ognjište“: “To je Koštan pisano! Suđenice ti dosudile! Tebe čeka koliba, čerge i prosenje, mene – kuća, ognjište, pepel, dim, žena zasukana i s’s testo umrljana.“

Možda Bora nije hteo da usmrti svog junaka, bez obzira na njegov istiniti tragični kraj, na šta autor ima prava. Moje skromno mišljenje je i da nema dramskog opravdanja da se tek na kraju drame pojavljuje njegova žena, koja je samo prisutna u Mitkinim monolozima. Mitketov kraj najbolje govore njegove reči:

“Više u meanu-ne! Vino-ne! Pesna-ne! Dom uz ognjište.“

Ipak ovom temom treba da se bave ljudi iz struke – književnici.

Zanimljivo je i nada sve značajno to što svaka reč, rečenica, zapis ili misao, koju izgovori onaj koji je na bilo koji način vezan za Borisava Stankovića kao pisca, otvara mnoga pitanja. Naši sagovornici su se složili u jednom, mogao je, ali nije morao. Ovo nesumnjivo može navesti nekog književnika, književnog kritičara, teoretičara književnosti, ii pak, dramaturga, teatrologam reditelja pa što da ne i glumca da se temeljito pozabavi poslednjim činom „Koštane“. Ko zna do kojih se sve podataka može doći.

ŠTA JE REKAO AKADEMIK DESPIĆ

Kao svoju najveću vezu sa Vranjem, pored rodbinskih, Despić vidi dela Borisava Stankovića i pokazuje zapise svoje tetke „Deda Mitkina smrt“ u kojima se govori o porodičnoj tragediji kada je Mitke Stajić, nakon svađe sa sinovima, jataganom teško ranio svoju ženu Sofku, a zatim izvršio samoubistvo pištoljem.

– To je dakle pravi kraj „Koštane“ i čudi me da Bora to nije utkao u svoju dramu, jer je to prava završnica svake drame ili opere. To je samo ostalo kao zapis iz naše porodice. Interesantno je kako se ta priča završava, uzbudljivo na neki način. To je realna veza i mene i moje porodica sa delom Bore Stankovića, koje je toliko popularno – objašnjava Despić.

On dodaje da, iako je njegova majka bila Vranjanka, on nikada nije bio u Vranju.

– Sećam se da sam jednom prolazeći za Grčku zastao u motelu na drumu, ali u samom gradu nikada nisam bio – priznaje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar