ŽIVOT POSVEĆEN MUZICI



BLIZAK OBIČNOM ČOVEKU
Despić je odrastao u Beogradu, u Profesorskoj koloniji, u visoko obrazovanoj porodici. Njegov otac bio je rudarski inženjer koji se školovao u Austriji, a majka, Vranjanka (vidi okvir), studirala je stomatologiju i opersko pevanje u Pragu kao stipendistkinja kralja Aleksandra. Despić kaže kako je majka prelepo pevala, ali je operu morala da zaboravi po želji svog supruga.
On se u klavir i muziku zaljubio za vreme Drugog svetskog rata, dok je, sa 14 godina, pohađao tada osmogodišnju gimnaziju.
– Moji roditelji nekako su uspeli da 1944. godine nabave klavir i ja sam počeo da pohađam privatne časove kod izvesne Danke Stanisavljvić koja je stanovala u blizini. Da nisam imao klavir verovatno se ne bih ni opredelio za muziku, pošto sam se, kao mladić, bavio crtanjem i nosio se mišlju da odem na arhitekturu. Kada sam počeo tako amaterski, početnički, da stvaram zapise osetio sam neku privlačnost komponovanja i izgleda da nisam pogrešio – kaže Despić.
Njegovo gledanje na život i rad u mnogome je definisala tema maturskog rada u gimnaziji: „U radu i stvaralaštvu leži smisao života“, koju je prihvatio kao svoju životnu devizu.
– Rad i stvaralaštvo, ali ne bilo koji rad, nego rad koji daje neke plodove u određenoj oblasti, to je moja preokupacija celog radnog veka. Sve što sam radio u muzici, ali i knjige koje sam pisao, radio sam polazeći od principa da samo taj rad i to stvaralaštvo koje koristi drugima imaju neki smisao.
U karijeri dužoj od 60 godina Despić je napisao oko 250 kompozicija i nekoliko desetina knjiga o muzici i muzičkim instrumentima, a njegova dela izvođena su i štampana u Srbiji i inostranstvu. Kaže da ne može da zamisli da život provodi u besposličenju, da i danas radi na računaru, ako treba i danonoćno, stvarajući nešto novo i da će tako biti dok ga bude bilo.
– Evo, došao sam do kraja i mogu s ponosom da kažem da sam doprineo nešto ovoj sredini. Vreme će suditi, pogotovu što se tiče muzičkih dela. Vreme uvek čini pravedan odabir onoga što je vredno. Pojedina moja dela su, ako smem da kažem, postala popularna. Nokturno Opus 5, koji sam komponovao na prvoj godini studija, se i dan danas izvodi, na moje veliko zadovoljstvo. U tom pogledu mogu da spokojno otputujem, sve to dokazuje neku vrednost i smisao mog angažovanja na raznim poljima. Sve to nije bilo zaludno – sumira Dejan Despić.
On dodaje da je uvek obraćao pažnju na svoju publiku, da njegova muzika bude bliska običnim ljudima, i da se zbog toga nikada nije bavio avangardnom ili eksperimentalnom muzikom koja je bila u usponu u vremenu kada se on formirao kao kompozitor, ’70-ih i ’80-ih godina.
– Ja sam uvek imao na umu da to što radim bude dostupno, ne samo muzikolozima i stručnjacima koji će to da objašnjavaju, nego da bude pre svega kvalitetno, a po mogućnosti da bude i blisko običnom čoveku, slušaocu koji nije profesionalno obučen. Treba naći ravnotežu izmđu kvaliteta i bliskosti običnom čoveku. Muzika postoji da bi je neko slušao i izvodio – objašnjava akademik.
BEZ BUKE I PARADE
Veoma ceni izvođačku umetnost i mnoga svoja dela je posvetio izvođačkim ansablima, ali i mladim izvođačima, među kojima su Koncert za Natašu, napisan za kasnije poznatu pijanistkinju Natašu Veljković, Skerco za Irenu, posvećen mladoj violončelistkinji Ireni Josifoskoj, kao i Muzika za Sonju, posvećen pijanistkinji i klarinetistkinji Sonji Molčanov. Pored toga voli da svoju muziku prilagođava različitim instrumentima.
– Ima puno slučajeva da sam se orijntisao na pojedince ili ansamble kao izvođač, sve to ima vrednost, pogotovo kada naiđete na te mlade, a veoma talentovane i uspešne izvođače, onda to posebno inspiriše na pisanje novih delaa – kaže i dodaje da u Srbiji takvih mladih ljudi uvek ima.
Najviše voli kamernu muziku, „bez velike buke i parade, intimni svet koji čoveka ispunjava finim doživljajima, ako se pažljivo okrene ka tome“, ali dodaje da ne gaji iluzije da će takva muzika prevladiti nad „drugim svetom“ masovne kulture.
– Ja se trudim da doživljaj moje muzike bude finiji, diskretniji, sadržajniji, lepši. Smatram da muzika pre svega treba da bude lepa, u onom smislu u kome je to klasična, ili starija kvalitetna muzika. To su ta dva sveta u kojima i sa kojima živimo, koji se retko dodiruju, a kamo li preklapaju – kaže Despić.
Kompozitor je svoj 80. i 85. rođendan proslavio velikim koncertima
– Možda ćemo tako dočekati i 90 – nada se uz osmeh.



KOŠTANA, VEČNA INSPIRACIJA
Dejan Despić je Vranjanac po majci. Ona je unuka Mitke Stajića, koji je poslužio kao inspiracija Borisavu Stankoviću za lik Mitketa u delu „Koštana“, pa je njegova veza sa tim delom, ali i likom Koštane, veoma jaka i ujedno predstavlja njegovu vezu sa Vranjem.
Jedna od njegovih najizvođenijih kompozicija je Koštanina pesma napisana za klavir i violinu, na bazi zapisa pesme „Da znaješ mori mome“, ali je delo „Koštana“ bilo prisutno kroz celo Despićevo stvaralaštvo.
– Ta ličnost je vrlo interesantna i sa raznih strana se može tretirati. Osnovna, sada i moja misao, koja se vezuje za Koštanu je žal za mladost, odnosno ta prolaznost života i težnja da se on iživi na što potpuniji način i sve ono što se tome suprotstavlja. To je jedna posredna veza, ali ja je osećam kao prilično jaku. Žal za mlaost se oseća kada mladost prođe ili prolazi, tako da je meni to moto u čitavom stvaralaštvu, tu i tamo se provlači ta jedna nit vezana za Koštanu – objašnjava.

MITKETOV PRAUNUK
Kao svoju najveću vezu sa Vranjem, pored rodbinskih, Despić vidi dela Borisava Stankovića i pokazuje zapise svoje tetke „Deda Mitkina smrt“ u kojima se govori o porodičnoj tragediji kada je Mitke Stajić, nakon svađe sa sinovima, jataganom teško ranio svoju ženu Sofku, a zatim izvršio samoubistvo pištoljem.
– To je dakle pravi kraj „Koštane“ i čudi me da Bora to nije utkao u svoju dramu, jer je to prava završnica svake drame ili opere. To je samo ostalo kao zapis iz naše porodice. Interesantno je kako se ta priča završava, uzbudljivo na neki način. To je realna veza i mene i moje porodica sa delom Bore Stankovića, koje je toliko popularno – objašnjava Despić.
On dodaje da, iako je njegova majka bila Vranjanka, on nikada nije bio u Vranju.
– Sećam se da sam jednom prolazeći za Grčku zastao u motelu na drumu, ali u samom gradu nikada nisam bio – priznaje.



BORBA PROTIV NEPRAVDI I LAŽI
Dejan Despić je prošlog meseca dospeo u žižu javnosti nakon vraćanja Nagrade Grada Beograda i novčanog priloga koji je uz nju išao, uz pismo gradonačelniku Siniši Malom, u kome obrazlaže da nagradu vraća nakon što su sportisti koji su osvojili medalje na Olimpijskim igrama nagrađeni destinama hiljada evra, dok obični građani “jedva sastavljaju kraj s krajem”, i dok se ostale grane u državi plaćaju mnogo manjim iznosima.
– Ne želeći ni najmanje da potcenim dostignuća sportista i ogroman trud koji su morali da ulože da bi do njih stigli, ipak ostajem zapanjen bezobraznom razlikom između ta dva sveta i njihovih života! Kakva je savest onih koji tako olako „šakom i kapom“ dele (i čije?) pare, u sumama od kojih „boli glava“ ne samo one koji „jedva sastavljaju kraj sa krajem“ – naveo je tada Despić u pismu.
Za Vranjske objašnjava da se uvek borio protiv nepravdi, laži i podvala, „kojih je u Srbiji bilo na pretek u prethodnim decenijama“ i da mu je u ovom slučaju „prekipelo“. Smatra da odjek koji je priča o vraćanju nagrade stvorila u javnosti, nešto što vredi.
– Sportisti treba da dobijaju nagrade. Ali, pobogu radi se o milionima, naspram ljudi koji gladuju. Ta nepravda me opredelila da istupim tako i na neki način je to odjeknulo u javnosti. Trebalo je da odjekne, to sam zato i rekao – priznaje Despić.
Dodaje da je na njegov čin bilo i negativnih komentara po društvenim mrežama i internetu i da su iznošene i laži u kojima se tvrdi da je dobio stan od države, iako on celog života živi u kući koju je sazidao njegov otac 1929. godine.
Zbog ponašanja države vratio je nagradu i kaže da ga brine njen odnos prema kulturi:
– Videćemo sa novim ministrom kulture u kom smeru će se to kretati, neke stvari obećavaju, ali obećavali su i ranije… Mnogo je i tu nepravednih odnosa prema važnim stvarima u kulturi, ali šta može pojdinac u odnosu na opšte trendove, nego da doprinosi na drugi način, kao što sam se ja trudio da doprinosim, ne samo svojim istupima, nego i svime što sam radio i stvarao u životu u nadi da to nekome koristi, da će ostati zabeleženo i da će se izvoditi. Ostaje mi samo nada, a ona je uvek varljiva – zaključuje Despić.
Nepravdu i laži nikada nije mogao da podnese i da ga je to i ’90-ih godina nateralo da učestvuje u demonstracijama protiv Miloševića.
– Jednom prilikom sam dobio i pendrekom po leđima, govorio sam na Vidovdanskom saboru, lupao u šerpe i sudelovao u tome jer su me bolele i nervirale laži koje su se plasirale o pojedinim ljudima i postupcima. Ali šta može pojedinac protiv toga, osim da postupi kao što sam postupio u slučaju nagrade.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar