Ma, ja ću njega da pojedem



 



 

Nema slučajnih susreta… Svaka osoba u našem životu ili je ispit, ili kazna ili dar sudbine… Milica i Slobodan Stojilković ovog juna proslavili su četvrt veka, kako reče Milica, turbulentnog braka:



-Bilo je i lepih i manje lepih trenutaka, kao i u svakom braku. Upoznali smo se na dočeku Nove godine u Motelu “Vranje“, kada sam pohađala završnu godinu Gimnazije, priseća se Milica.

devedesete

-U periodu kada se rodila Marija, starija ćerka, bili smo svedoci hiperinflacije. Bilo je teško nabavljati pampers pelene i mleko te 1991. godine. Snalazili smo se kao i svi koji su tada imali bebe. Jelena se rodila 1999. godine, nakon bombardovanja.  Imala sam pomoć supruga, brata Vladimira, svekra i svekrve i majke.

NOVI MILENIJUM

– Novi milenijem je doneo nove probleme. Borba sa vetrenjačama je nastavljena. Slobodan je od 2005. do 2010. godine, sticajem okolnosti bio u Hrvatskoj. Znala sam da će sve proći, ali sam takođe znala da ne smem da klonem duhom. Tako je i bilo. Moji najbliži i ja, i taj težak period smo premostili. Nisam osoba koja obraća pažnju na komentare ljudi. Znala sam ko su mi prijatelji, oni pravi, a ko lažni. Usredsredila sam se na negovanje dece i posao. Život je to, ali nosim se devizom da “šo te ne ubije to te ojača“.

SAZNANjE

-Godina 2013. za mene je jedna od najtežih. Ne zato što sam saznala da bolujem od karcinoma dojke, već zato što mi je 13. maja iznenada preminula majka. Spadam među one žene koje redovno odlaze na pregled. Kada mi je dr Kitić, septembra 2011. godine saopštio da  imam na desnoj dojci neku malu kuglicu koju treba da pratim i da se javim kroz tri meseca, nisam mnogo bila opterećena. Na pregled sam otišla nakon godinu i po dana, jer nisam osećala nikakve tegobe. Međutim na Sretenje, 2013. godine, javila sam se kod moje školske drugarice dr Anke Borović, radiologa, koja je, zajedno sa dr Kostom Zdravkovićem iz Dnevne onkološke bolnice, predložila da se uradi mamograf, koji je pokazao da imam rak. Društvo su mi pravile kolegenica Branka i drugarica Marina. Iskreno, bila sam pribrana za razliku od njih koje su bile u šoku. Prošao mi je kroz glavu još jedan moj životni moto: „Bog ti da onoliki teret, koliki možeš da podneseš“. Svašta sam preživela pa ću i rak. Ne može mene jedan rak da „pojede“. Ja ću njega.

OPERACIJA

Odmah je saopštila suprugu od čega je obolela. Morala je da se podvrgne operativnom zahvatu. Operaciju su obavili dr Vukaašin Antić, hirurg i dr Branka Stanković, anesteziolog. Bila je to „poštedna“ operacija, što znači da joj dojka nije odstranjena. Pomenuti lekari su divni ljudi. Zavolela sam ih, kao i oni mene. Obožavali su su što sam nasmejana, a dr Vule me je nazvao „egzotičnom lepoticom“.

hemio terapija

-Iako sam se dobro osećala nakon operacije, povratna informacija iz Niša nije bila dobra. S obzirom na ozbiljnost bolesti, trebalo je da primim četiri hemio terapije. Očekivalo  me je i dvadeset pet zračenja u Nišu, a potom herceptin, „kubanska vakcina“ koju sam dobijala godinu dana, na dvadeset jedan dan jer mi je kancer dojke bio nezavistan od hormona.

PORODICA

-Što se porodice tiče ukućani su se ponašali onako kako sam im ja nametnula. Nisam bila depresivna.  Shvatila sam da će sve da prođe ukoliko bolesti ne pridajem na važnosti. Jedino sam redukovala ishranu. Prestala sam da jedem meso i slatkiše, ali sam dnevno konzumirala limun i čaj ujutru, rendanu cveklu i šargarepu, soju… Rečeno mi je da ne smem da smršam ali ni da dodam koji kilogram. U protivnom neću dobiti terapiju i proces lečenja će se odužiti. Bila sam disciplinovana. Vladimir (moj brat) je uprkos tome često kontaktirao dr Kostu da čuje kako sam. Majci nisam odmah rekla od čega bolujem, da ne brine. Kada mi je bilo bolje saopštila sam joj. Teško je to prihvatila i predala se. Samo je ćutala.  Nakon moje prve hemo terapije, ubrzo je preminula. To me je jako pogodilo. Osetila sam veliku bol. Mnogo mi nedostaje.

POSLEDICE

-Iako sam rasterećena odlazila na terapije, htela sam da posle tretmana odem sa drugaricom Snežanom Aleksić na kafu, jer sam znala da noć donosi probleme. Samo jednom sam uspela da pobegnem od brata koji me je vraćao kući, i bila sam u kafiću sa drugaricom. Noću sam povraćala, organizam mi je reagovao na mirise, osećala sam mučninu. Tablete protiv povraćanja nisu delovale, osećala sam se loše, ali sam znala da će i to da prođe jednog dana. I prošlo je. Teško sam, međutim, podnela to što mi je opala kosa, iako sam znala da ću se susresti s tim. Boban je bio uz mene. Tešio me je rečima: “Ionako si pričala da želiš da promeniš frizuru, kosa će da poraste, važno je da ti budeš dobro“. Česti gosti bili su nam moj brat Vladimir, snaja Sonja i deca Velibor i Mina, kao i veliki broj prijatelja. Bobanova sestra Slavica mi je nabavila periku. Svi su bili uz mene. Na kraju sam skinula i periku i marame i počela da izlazim. Nije me bilo briga ko šta misli. „Moja glava, moj problem“.

bunker

-Radiološko odeljenje u Nišu, pacijenti koji se zrače nazivaju „bunkerom“. Obeleže se koordinate na telu i odlazi u takozvani bunker. Zračena sam tačno pet nedelja. Živela sam sama u stanu prijatelja u Nišu i redovno odlazila na zračenje. Petkom bih se vraćala kući da budem sa porodicom, rodbinom i prijateljima, a ponedeljkom vraćala u Niš. Ispoštovala sam ceo protokol, i moje lečenje je završeno 1. avgusta 2014. godine.

recept za uspeh

– Žene koje se sada susreću sa ovom bolešću  ne treba da budu uplašene i da klonu duhom, kao i da se zatvore u sebe. Važno je da se što više druže, budu nasmejane i pozitivne, jer samo tako se uz  pomoć medicine , može doći do konačnog cilja.

 Kao primer navodim druženja sa Snežanom Aleksić i Danijelom Stevanović koje su sve vreme bile  sa mnom. Tu je i Slavica Mitić, kolegenica, sa kojom se družim od zaposlenja u Apoteci. Mnogo mi znači sve što su  uradile za mene. Hvala im na tome.  Imala sam sreću da sam radila sa sjajnom ekipom ljudi u Apoteci u ulici Cara Dušana. Prošle godine, međutim, kada je Apoteka premeštena u Dom zdravlja, odlučila sam da predam dokumentaciju za odlzak u penziju. I evo sada sam ponosna penzionerka sa 48 godina.

SOFIJA

-Venčanje moje Marije u januaru ove godine i rođenje unuke Sofije 22. aprila, samo su potvrde da sam donela pravu odluku. Sada sam najsrećnija baka na svetu. Marija sa porodicom živi u Beogradu, ali i tih 365 kilometara ne mogu da me spreče da sa porodicom otputujem u prestonicu i provodim dane sa ćerkom, zetom i naravno Sofijom, mojom Sofkom. Ovog leta su tri nedelje provele kod nas. Uživali smo i uživamo u njenom odrastanju. Jelenče, mlađa ćerka, srednjoškolka je ponosna tetka, a Boban ponosni deda. Svekrva Vukosava se uklapa u naš život. Uplovili smo Boban i ja u mirnije vode. Volela bih da tako ostane.

 

neraskidiva veza

Milica je odrasla u porodici Velibora i Bebe Simonović kao prvo dete. Ima brata Vladimira kome je neizmerno zahvalna za sve što je uradio i radi za nju. Kaže da ne postoji ništa i niko ko bi mogao da prekine tu vezu. Otac Velibor je bio golman Dinama, vodio je Milicu na utakmice. Kao jedan od rukovodilaca „Alfe“ sa svakog službenog puta donosio im je prave bajadere. Njegova prerana smrt, kada je Milica imala 23 godine, ju je mnogo pogodila. U njihovoj kući se slušala izvorna i starogradska muzika. Zato Milica uz čašu crnog vina voli stihove pesme:“Stanite dani, stanite noći, stanite godine. Hoću da živim da srcu mome ispunim želje sve…“

 

DAJTE MI DAIRE

Milica i Slobodan Stoiljković žive u zajednici, sada samo sa svekrvom Vukosavom jer ih je svekar Božidar pre deset godina napustio.  Kada se Milica razbolela od raka dojke, Slobodan je uvek bio tu. Nakon svakog konzilijuma darivao joj je knjigu, jer je ona u tom peridu čitala po jednu dnevno.  Nabavljao je staro dobro domaće crno vino, jer ono poboljšava krvnu sliku. Vukosava je svojoj veseloj snaji poklonila daire, tako da Milica bez ovog instrumenta ne ide na slavlja. Skladna porodica, puna ljubavi i razumevanja.

 

 

 

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar