I muškarci plaču



 



– Uspeo da mi nadoknadi gubitak, ali majka je jedna – setan je Srđan dok razgovaramo u kultnoj niškoj kafani Biser.

Prva četiri  razreda završava u rodnom Buštranju, a osmoljetku u Biljači, svakodnevnim pešačenjem po 17 kilometara u oba pravca. Po suncu, kiši, zimi i lapavici. I, sa mnogo ponosa u glasu, kaže, nikada se nije razboleo. Prvu injekcije primio je tek sa dvadeset godina.



Kao odličan učenik upisuje Gimnaziju u Vranju. Bio je, seća se !!!!!!!!!I9 a zapamtio ga je po tome što je sedeo sam u klupi.

-Niko nije hteo da sedi sa mnom, jer sam seljak, kao da sam sa periferije života. Sve se to, nažalost, dešavalo ne tako davno, 1983.godine! No, to mi nije smetalo da budem odličan đak. Prve dve godine su bile “šuvarica“, a treći i četvrti razred sam išao u pravno-birotehnički smer. Svojom visinom, a tada sam imao ‘samo’ 196 cm, bio sam zanimljiv Košarkaškom klubu Jug. Trener je pokušao da me privoli, verovatno mu je trebao centar. Posle nekoliko pokušaja, da bi prekinuo neizvesnost rekoh  mu: “Ja sam došao da učim“ – seća se Srđan Aleksić (48), poznati niški advokat, rođen u (Turskom) Buštranju, danas potpredsednik Skupštine opštine Medijana u Nišu.

 

* * *

– Ekspresno upisujem prava u Nišu, a još brže odlazim na služenje vojnog roka u Ljubljanu. Iz tog perioda mi je ostala  jedna znimljivost. Ja sam u dokolici slikao, onako naivno, iz duše, kako sam video i osećao.To se mnogima dopalo. Meni, onako mladom, malo je falilo da me “zapale“. Međutim, na scenu tada stupaju stric i ujak. Stric, već tada poznati advokat, navijao je za advokaturu a ujak za slikarstvo. Ja sam poslušao obojicu,  jer stric mi reče: „Do tri budi advokat, a posle slikaj koliko hoćeš“. To mi se dopalo.

 

* * *

Stric Petar je bio pravo čudo, filozof i erudita.

-Tako jednom, kada sam već bio poodrastao, sedimo i on mi priča: „E, sinko moj. Da je ostala kraljevina naša porodica ne bi imala ništa, jer i sam znaš koliko imamo. Čuvali bismo ovce, ali ne svoje, već nekih bogataša“.

 Sa sećanjima na strčevu priču pojaviše se i suze koje nije krio.

– Pa, zar muškarci ne smeju da plaču – pita i nastavlja:

– Da ne beše socijalizma, mi bismo danas bili ovčari“ zaključio je stric. Pa, da. Sada vidim prednost socijalizma u kome smo mnogo više bili jednaki i imali svi jednake šanse, a danas je mnogo, mnogo drugačije – zaključuje.

 

* * *

O roku je završio fakultet. Još se seća  prvog ispita. U domu je sobu delio sa Peđom Pavličićem, Crnogorcem, danas pravnikom u Jagodini. Peđa se nije razlikovao od svojih sunarodnika. Voleo je dugo da spava, izležava se.

– Pripremali smo rimsko pravo i ja ga ispitujem. Izađemo na ispit, Peđa položi, a ja tek iz drugog puta!

Diplomirao je 1992.godine a već se uveliko zabavljao sa svojom današnjom suprugom Jelenom, ćerkom poznatog niškog advokata iz Vranja, Voje Pavlovića, poznatijeg kao Pirc. Kako je veza bila pred brakom, tast je primio budućeg zeta u svoju advokatsku kancelariju.

– I tada, onako zadovoljan, shvatih da za uspeh pored znanja treba i sreće. A ja sam je imao tog trenutka. Krao sam zanat od iskusnog i maštao kada ću imati svoju kancelariju. Od tasta sam  naučio mnogo, onog praktičnog. Sve to mi je pomoglo da se još brže  osamostalim. Svoju kancelariju otvaram 1995.godine, mada nisam imao nijedan predmet. Nisam imao u šta da se zakunem, reklo bi se, ali nisam posustao. Posle tri dana ulazi prvi klijent i traži da napišem tužbu za smetanje poseda. Naravno, to sam uradio, sudu predao i otvorio svoj prvi predmet.

***

Nekako su mu radni sporovi postali bliski, iako je krivičar po vokaciji.

– I, radnici su sve češće dolazili u kancelariju. Krenulo je, razmišljao sam. I jeste, tada mi je i laknulo. Po onoj engleskoj !!!!!!!!!!!step by step broj predmeta je bio sve veći.

Tako se Srđan i našao u Sudu za ljudska prava u Strazburu, zastupajući interese 8.500 boraca ovog kraja u ostvarivanju njihovih prava kada su ratne dnevnice u pitanju.

– Danas imam više od 70.000 potpisanih punomoćja boraca iz svih krajeva Srbije kojima su narušena lična prava tokom bombardovanja 1999.godine. Takođe, trenutno zastupam i 3.500 radnika Železnice Srbije, iz oblasti radnog prava.

Za dve decenije, nastavlja s ponosom, uspeo je da u svojoj kancelariji obuči stotinu pripravnika.

– Danas su sudije, advokati, izvršitelji. Ovog trenutka u mojoj kancelariji  radi deset advokata i 30 pripravnika koji pokrivaju celu Srbiju, od Subotice do Preševa, i neću biti neskroman ako kažem  da sam u samom vrhu srpske advokature kada je u pitanju radno pravo i naknada štete. U prilog tome je i podatak da svakog dana imam pedestak ročišta širom Srbije. Za dve decenije kancelarija je imala više od 30.000 predmeta iz različitih oblasti – objašnjava.

Na skopskom pravnom fakultetu je 2013. magistrirao, a ove godine, na Univerzitetu u Banjoj Luci stekao zvanje doktora pravnih nauka, što smatra nekom vrstom krune u usavršavanju, uz praksu.

Nude mu mesto fakultetskog predavača. Nešto je prihvatio, a još neke ponude su u pregovorima. Inače, sprema knjigu „Veština pisanja pravnih akata“, knjige  kakve nema, nešto je kao praktikum i nimalo nije stereotipna, objašnjava nam Aleksić

 

* * *

– Znatiželja me je odvela u politiku. Jednostavno, želo sam da potvrdim floskulu da je i politika sluga ali i mesto gde se moraš potvrditi, jer izložen si stalnom sudu javnosti. Zato i mislim da političar mora da bude, iznad svega, kreativna ličnost, da ima želju da pomogne u izgradnji društva. Valjda neće ovo poslednje nekome da zvuči kao parola iz samoupravnog sistema. Posle izbora 2012. ulazim u gradsku vlast, kada sam izabran za većnika grada Niša. Bio sam zadužen za oblast kulture i mislim da sam uradio podosta, uz opasku da je ostalo je još mnogo toga neurađenog.  I na ovogodišnjim izborima, ovog puta na čelu grupe građana, jednostavno sam hteo da proverim sebe koliko ljudi  imaju poverenja u mene. Njihovi glasovi su potvrdili neko moje razmišljanje da se i dalje vredi baviti politikom – priča.

U Gradskoj opštini Medijana, drugoj po broju žitelja u Srbiji, sada je na funkciji potpredsednika Skupštine opštine, mada mu je, kaže, nuđeno i predsedničko mesto.

– Politika je, duboko sam ubeđen, status a ne biznis i politikom treba da se bave oni koji su se profesionalno u drugim oblastima već dokazali. Prvo što sam uradio odrekao sam se plate i usmerio je za pomoć borcima. To nisam uradio zbog marketinga, već iz sopstvenog ubeđenja.

* * *

Iskreno, ljudi kao što su južnjaci prava su retkost, nastavlja.

– Izuzetno su specifični, imaju dušu. Razumeju druge, nisu egosti, razboriti su i senzibilni, čak umeju sebe da potcene davajući prednost bahatim. Vaspitavani smo da budemo krotki, smerni, da čuvamo porodicu i ono što je naše i znamo da ne idemo  u „prefalene  jagode s’s golemu krošnju“! – skicira Aleksić  naše ljude.

 

* * *

Supruga Jelena je takođe advokat, ima svoju kancelariju ali, kako Srđan reče, „ne mešamo ni klijente, a ni predmete“. I ovde je deda Toza odigrao ‘glavnu ulogu’: bolje odvojeno, jer ako jedan propadne, preživećemo opet.

Starija ćerka Olga završila je prvu godinu prava sa prosekom 9,71 a mlađa Sanja tek je zakoračila u srednju školu i već je sebi obezbedila mesto u prvom timu niškog Ženskog košarkaškog kluba „Student“.

 

Deda i stric

Dva, verovatno, najuticajnija čoveka u njegovom životu su Svetozar,  deda po ocu i stric Petar, advokat u Kraljevu. Ne samo što su ga usmerili, već je i o životu sve naučio od njih.

-Nijednog trenutka se nisam postideo svog seljačkog porekla. Jer potkovan dedinim savetima sam krenuo u grad i verujte da gotovo nigde nisam pogrešio. Ili, učinio sam toliko malo grešaka da je prosto zanemarljivo. Njima dugujem mnogo, čak i više od toga.

Od dede je čuo mnoge mudrosti života kojih se i danas pridržava. Recimo, “i dobro i loše, od boga je“, jer neke stvari ne možeš da promeniš i ne treba uzalud da trošiš sebe i energiju. Deda Toza ga je podsetio da se “sam čuva, pa će i Bog da te čuva“ i savetovao ga da uči školu i ide iz sela. Za  učenog ovde nema ‘leba, rekao mu je.

Iskusni advokat, stric Pera je svom sinovcu na specifičan način otvori magičan svet advokature, rekavši mu da “ne postoji fakultet koji će te naučiti da postaneš bogat“, to je jedino moguće radom. Dao mu je savete, koji su, rekli bi smo, aksiomi advokatskog posla: najpre, kad ti neko uđe u kancelariju moraš što pre da saznaš zašto je ušao – za savet, da uporedi ono što je čuo kod drugih advokata ili da vidi kako ti misliš. Tebi  ne sme  prva misao da bude novac,  već moraš da mu završiš posao. I, tvoja kancelarija ne sme nikako da bude raskošno opremljena! Naprotiv.

– Saveta i poruka i deda Toze i strica Pere pridržavam se i danas i sve više uviđam koliko su bili u pravu. Život je i njih učio, a hvala im što su meni ukazali kako u život da se ponašam.

 

Srpska dijaspora

– Jedna ideja me dugo i sve više proganja. Reč je o srpskoj dijaspori, s kojom sam vrlo često u kontaktu, ovde ili u inostranstvu. Iz razgovora sa njima uvideo sam njihovu spremnost da se uključe u politički i parlamentarni život Srbije. 

Jedan podatak: po srodstvu do trećeg kolena, Srba u svetu je čak više nego u samoj Srbiji. Takođe, poznato je, poseduju ogromno znanje i Srbi su u svetu na mnogim značajnim mestima u javnom životu, ali i na čelu su brojnih institucija u zemljama u kojima žive. Mi iz Srbije, bez sujete, treba da ih pozovemo i podelimo vlast i odgovornost  i zajedno krenemo u podelu znanja. S tim u vezi, inicirao sam otvaranje Kancelarije za dijasporu u Nišu, drugu, posle Beograda, u Srbiji.

Sve ću učiniti da se bar dva dana u godini u Nišu okupi dijaspora i da je pri tom ovlastimo da bude naš ambasador u svetu, čime bi smo ih stavili u službu grada.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar