Slatko na minderluku



 



Kućičiki su ubavi još uvek, i sigurno u sebi kriju male i velike tajne, prašnjave porodične albume, sećanja na turska i druga vremena, ali i na ono otmeno, posletursko Vranje, kada se svest i duhovno-kulturni apetit Vranjanaca već uveliko povećavao, rastući do vrhunca želje da budu što napredniji i u svemu bolji, pa i u gradnji novih , modernijih kuća.

HAMAMI I ČESME
Starovremske vranjske kuće često su imale ugrađene „hamame“ (kupatila), a one imućne – česme u avlijama i avlijske bunare, neretko i tekuću rečnu vodu, dovedenu pomoću jazova (brazde, odvodni kanali za vodu).
Te imućnije kuće imale su četvrtastu formu, po dva dvorišta, a jedno od njih imalo je poljoprivrednu funkciju, sa ambarima, koševima, stajama…
Ulaz u avliju krasile su i omogućavale masivne kapije od hrastovog drveta u obliku svoda.
Ali, možemo li staro Vranje i zamisliti bez tajanstvenih , malih, a tako moćnih kapidžika? 
Oni su spajali avlije ili sokake, služili za unutrašnje susedske komunikacije, komšijske razgovore uz crnu tursku kafu i prepričavanja kako je on’j ovoj, a on’j – onoj uradija….
A sprat varoške vranjske kuće, kako srpskih, tako i turskih žitelja, obilovao je prozorima ( džamovima), što se c’kliv na slunce!
Na njima su, često, bile ugrađene “ mušebak rešetke“( drvene rešetke na prozorima ženskih prostorija, u orijentalnim sredinama) ali i ostalim odajama, po potrebi.
Tavanice u sobama bile su divno ukrašene rezbarijom, neke su bojene raznim aktuelnim motivima koji su predstavljali nečiju prošlost, uspeh, radost, sudbinu.
Minderluk ( vrsta kreveta, dušek ili slamarica prostrta preko kreveta, divana) , nalazio se u svakoj imućnoj gostinskoj sobi, a obuhvatao je jednu ili dve strane sobe.
Kod avlijske kapije postavljali su se i mermerni binjektaši ( veliki kameni koji su služili da se sa njih uzjaše konj).
Lepo je bilo biti imućan i u to vreme.
Jer, u takvim kućama, podrum se prostirao celom dužinom kuće i tu su se čuvale kace, bačve, burad, vrčve, mast, maslo, sir, vuna, za zimu spremljena turšija, kiseo kupus i voće u većim količinama.
A ulični zidovi bili su obično ozidani , od ćerpiča i pokriveni ćeramidom.
Na sprat se izlazilo stepenicama, prekrivenim tremom, ponekad.
Trem je ležao na direcima ( grede, drveni stubovi koji podupiru) i oni su držali delove gornjeg sprata.
Svojom lepotom, oduševljavale su i putnike i meštane Vranja jednokrilne i dvokrilne kapije, sa ukrašenim zvekirima i rezama.
Bilo je kuća sa ozidanim kaminima, pećima ali i otvorima koji su služili kao mali, kućni ikonostasi ( sa kandilom, kadionicom, šavdanom).
U starom Vranju bilo je i “ sniskih“ kuća, prizemnih i malih, oko njih su mirisale prostrane bašte, do ulaza dvorišne kapije nalazio se ambar, koš.
A od kapije do kuće, mogli ste hodati kaldrmisanom stazom. Do kapije je bio bunar, dok je prednji deo kuće obično krečen.
Kamene stepenice bile su ukras prizemnih vranjskih kuća, opasanih visokim duvarima.
Kažu, najlepše su kuće bile u Gornjoj mahali, najboljem kraju tadašnjem…..
Kuće u Kovač- mahali, Kusom Blatu ( Donja mahala), bile su niske, okrečene, sa crnim i ugnutim krovovima, neke su i slamom prekrivene bile.
Na periferiji varoši, niske kuće pokrivane su i kamenim pločama, sa po dva- tri odeljenja, sa odžaklijom u glavnoj sobi.
A sokačiki su mali , tesni putevi i prečice do gradske vreve, ali svaki od njih je dobio naziv po nekoj porodici i nadimku, pa se kao takvi i pamte.
Kljačino, Žuljkovo ili neko drugo, poput Vlajinskog sokaka- topla su priča prošlosti koja sve više poprima miris i ukus današnjeg Vranja..
Zato ,čuvajmo i volimo naše sokake. Naši su si – što im pa fali!
Zato što se iz njih, kroz drvenu portu, ulazi – pravo u avliju.



A iz avlije…i u vranjsku kuću uđeš.

Vranjsku varošku kuću nije jednostavno opisati i dočarati je onima, koji bar jednom nisu ušli u te južnjačke odaje jednog Vranjanca i njegovog strasnog, meraklijskog mentaliteta i načina života i pogleda na lepotu, zadovoljstvo, merila društvenih vrednosti.
Jer, u vremenu turske vladavine, hodalo je kaldrmom vranjskom i pravilo vranjsko  slatko  od šljiva i drugog voća ( koje je, u Vranju- nekako izuzetno i “ bogovsko“, mada je svakome najslađe baš ono, iz zavičaja njegovog ) nekoliko društvenih slojeva.
Pored varoške sirotinje, zanatlija i mnogobrojnih sitnih trgovaca, čaršijom i okolinom hodali su i moćni hadžije i čorbadžije.
Svako od njih, shodno dubini džepa, tradiciji i ugledu, gradio je svoje manje ili veće kuće u varoši, i polako ulazio u istoriju Vranja.
Najčešće, hadžijski  zidovi sobe su u dolapima, uzidanim ormanima za čuvanje prazničnog odela. U uglu sobe je manji ikonostas sa zapaljenim kandilom, opkoljen zlatnim jerusalimskim ikonama iz Svete Gore, Rile, Peći. Oko ikona kite suvog bosiljka od škropljenja svetom, krštenom vodom i venčići od duhovskih crkvenih trava.
Pod je zastrt velikim ćilimom sa vezenim Solomonovim slovima.
Oko ćilima, uza zid, minderluci pokriveni dugačkim ćilimom i jastucima crvene boje- “ čupavcima“.

TURSKI I ENGLESKI SATOVI
Po zidovima, između prozora, obešeni razni zlatom, srebrom i srmom vezeni peškiri. 
Tavanice išarane krugovima od raznobojnih rezbarija iz čijih sredina vise veštački izrađene kriške lubenice, dinje, i međ njima povešano suvo grožđe i žute dunje sa uvelim lišćem.
Iznad prozora svuda rafovi prepuni poređanih sahana, srebrnih poslužavnika i zarfova za šolje od kafe (opis Hadži- Tomine kuće, prvi čin “ Koštane“, Bora Stanković). Kuhinjsko posuđe svodilo se na lončarske proizvode, gore navedene, a bilo je i puno posuđa od bakra: sahani ( ćupovi) različitih oblika i veličina, sa i bez poklopca, činije, đugumi ( bakreni sudovi za vodu), ibrici, džezve…
Oni imućniji, imali su i puno ćasa ( tanjiri i činije od porcelana) , iz raznih radionica evropskih zemalja.
A u vlaškom, i negde, srpskom sloju našeg Vranja, bilo je i drvenog nameštaja ukrašenog sedefnom inkrustacijom ( umetanje zlata, srebra, mramora ili nekog drugog skupocenog materijala u metalnu površinu, ili podove, zidove, drvo).
Pored običnog, bilo je i pribora za ručavanje od srebra, a takvi su bili i šavdani (svećnjaci) , ponekad i pozlaćeni.
U gostinskim sobama feudalaca bilo je i okačenog oružja po zidovima, podove su grejale sedžade, istočnjački ćilimi. Njima su prekrivani i minderluci.
Unutrašnjost vranjske varoške kuće zračila je i veselim bojama, koje su u kuću unosile radost i veselje.
Kroz ćilime, kuća je blistala crvenom, žutom, zelenom bojom, a poznate su bile vranjske prostirke od kostreti ( kozja dlaka). Njih su izrađivali mutavdžije vranjske.
A ako mislite da zidnih satova nije bilo, varate se!
Tafrili su se svojim lepim izgledom turski i engleski satovi. Duborezni ramovi, šlifovana ( fina obrada) ogledala bila su u modi.
Mnoge su, kuće, imale i ozidane peći, stolice i astale u duborezu, a posteljina se čuvala u dolapima ( jorgani, dušeci, jastuci dugački i kratki).
Beli vez je bio popularan, ukras posteljine i prostirki, kao i čipka.
U čorbadžijskim i hadžijskim kućama srpskim, bilo je i kreveta za spavanje, u gostinskim sobama.
Peškiri, učkuri ( konopci, užad), čuvani su i u drvenim sanducima, ponekad i od bakra, gvožđa, a bilo je i čekmedžadi (malenih sandučića, kasa), gde se novac čuvao.
Na prozorima imućnih kuća bilo je i kratkih zavesa, čipkom ukrašenih.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar