Nije svako iz mog kraja



-Sa ove vremenske distance sve to  izgleda čudno i pomalo nestvarno, mada to od mene niko nije tražio. Na selu smo imali veliko imanje koje je trebalo obrađivati, otac zbog posla, a brat i ja zbog studija podosta smo bili odsutni. Obaveze kao da su se same nametale. U učenju sam zapeo, kako je uobičajeno da se kaže, i sve ispite  položio već u junu. Tako sam celog leta bio slobodan i na raspolaganju poljoprivrednim radovima – branju šljiva, kosidbi i žetvi, vršidbi. . . Nije mi bilo teško.  Znao sam da sam mora da se pomogne ocu. Ako on, nastavnik matematike, može da žanje, bere šljive, plasti seno, onda smo to mogli brat i ja. Leto smo provodili na njivama u Poljanici – vraća se Gradimir Ilić u vreme kada je imao samo brigu učenja i leti brigu poljoprivrednih radova. I tako iz godine u godinu, što mu nije smetalo da prve tri godine studija za redom, kao i u petoj bude proglašen za najboljeg studenta Mašinskog fakulteta u Nišu.



 

* * *



Rođen je u Roždacu, u Poljanici, u porodici oca matematičara, ali  mnogo toga, životnog i onog drugog naučio je od deda Velimira, koji je imao samo četiri osnovne. To mu nije smetalo da svog miljenika već u četvrtoj godini nauči da čita obe azbuke, da  jednostavno i lako koristi tablicu množenja.

Otac Sreten u to vreme  bio je seoski učitelj a Grade, kao i sva deca, nestašan. Tu nastaje problem. Kuća u selu se nalazila između dve vodenice i dva potoka i da majka Solunka ne bi brinula gde joj je sin, upisala ga je u prvi razred, kod svog supruga, godinu dana ranije.

Otac vrlo brzo dobija premešaj u grad i, naravno, sa njim se i porodica seli.

– Drugi razred učim u „Vukovoj“ školi kod učiteljice Radmile Tašković, divnog čoveka koja nam je i bukvalno bila druga majka. Prvog dana u gradskoj školi, sećam se odlazim u svečanom mornarskom odelu na pruge, što je tada bilo u modi. Bio sam odličan đak, posebno sam voleo geografiju i istoriju, ali prirodne nauke su, nekako, išle same od sebe. Nastavljam u Gimnaziji „Bora Stanković“, gde mi je razredna Nađa Antić, tada poznata profesorka francuskog. Ponajviše sam vremena provodio sa Srbom Rusimovićem, Slavoljubom Stošićem, Lidijom Kostić, Dobrilom Cvetković – seća se.

Iz gimnazijskih dana najjači utisak mu ostavlja istoričar Voja Stojiljković, čovek velikog znanja, uz to i izvrsni pedadgog.

-On me je i ‘zarazio’ istorijom, mada je ljubav prema matematici i tehnici  bila veća. Već tada sam znao da ću studirati tehniku, a imao sam trilemu: mašinstvo, elektrotehnika, građevina. Ipak prevagu čini stariji brat koji je već bio student mašinstva i logika đaka slabijeg imovnog stanja – knjige već postoje, brat će mi pomagati a tu je i veća mogućnost da se kasnije brže dođe do posla.

Kao odličan gimnazijalac prijavio se na prijemni na Mašinskom fakultetu u Nišu, juna 1966.godine. Polagala se matematika i fizika, „njegovi“ predmeti. Po broju osvojenih poena Grade je bio prvi na rang listi. Tako postaje student prve generacije tzv. integrisanih studija u kome se mašinstvo studiralo devet semestara, bez mogućnosti stepenovanja.

 

* * *

Iako je imao sve uslove za Vukovu diplomu u Gimnaziji, nju nije dobio. Razlog – diplome nisu stigle na vreme u Vranje, već tek oktobra kada je završen upis na fakultetu! No, to mu uopšte nije smetalo da upiše mašinstvo.  

Ispit za ispitom, godina za godinom i Grade studije završava o roku. Naravno, sve ispite daje u junu. Zbog poljoprivrednih radova, zna se. Na pet godina studija, sa izuzetkom četvrte, Grade je redovno proglašavn najboljim studentom Mašinskog fakulteta u Nišu, sa prosekom iznad devet. Nažalost, to nije bilo dovoljno da po završetku studija ostane na fakultetu, jer su „neki“ imali bolju „prolaznost“ zahvaljujući svojim roditeljima. Gradetov otac, nastavnik Sreten, iz poljaničkog sela Roždace u to vreme i nije bio neka  viza.

Svejedno, Grade je znao  šta zna i šta može i ujesen 1971.godine postaje profesor Tehničke škole „Vladimir Vujović Vujo“ u Vranju.

U sebi je nosio nezadovoljstvo, ali ga nije pokazivao. Sa njom započinje vranjsku epizodu. No, ne lezi vraže. U tehničkoj školi ga posećuje delegacija fakulteta, sve redovni profesori: Diča Stojčić, Žuća Trajković i Predrag Popović i gotovo mu nude, ne pozivaju ga, da učestvuje na konkursku za asistenta termodinamike.

-Iskreno, njihov dolazak mi je prijao i odmah sam prihvatio ponuđeno i već u decembru 1971. izabran sam za asistenta.

 

* * *

Sa prolećnim semestrom 1972.godine, Grade počinje da gradi sopstvenu karijeru na fakultetu, na kome doseže do svih titula i zvanja. I tako, sve do penzije u koju odlazi početkom oktobra.

-Možda je sada i prilika da načinim skicu života koga sam proveo na fakultetu, jer tada za to, zbog mnogih obaveza, nametnutih i koje sam sam nametao, nisam imao vremena. A  mnogo toga se dogodilo. Više od četrdeset godina druženja sa naukom, katedrom i sa mnogo studenata koji su prošli kroz fakultet. Posle magistrature odmah  prijavljujem doktorat i do titule doktora nauke  dolazim uz veliku pomoć Instituta Vinča na kome su potvrđene sve moje teze iz disertacije – ponosan je.

Verlo brzo nakon toga, 1986. biva izabran za docenta. Međutim, tu se ne završava traganje za novim znanjima, pogotovo iz termodinamike u koju je još iz studentskih dana gotvo zaljubljen. Iz ove oblasti usavršavao se na eminentnim tehničkim univerzitetima u Nemakoj, Francuskoj, SAD, Poljskoj, Češkoj. Vreme provedeno na ovim visokoškolskim ustanovama ostavilo je uspomenu  – on danas tečno govori i sporazumeva se, a i predaje  na engleskom, nemačkom, francuskom i poljskom jeziku. Uostalom, u svojoj karijeri više od pet godina proveo je na institutima i univerzitetima u inostranstvu.

 

* * *

Pored redovnih i sve većih obaveza na matičnom fakultetu, Grade je bio izuzetno aktivan  i na međunarodnom planu. Vodio je, recimo,  konzorcijumski dvogodišnji međunarodni projkat Tempus, pod nazivom Globe, a nešto kasnije i projekat Enerese. Bio je učesnik i rukovodilac na više stotina međunarodnih kurseva DAAD, prezentirajući znanje i novine kojih nema u redovnoj nastavi. Doda li se i podatak da je bio član konzorcijuma na tehničkim i mašinskim fakultetima u Hanoveru, Sofiji, Skoplju, Podgorici slika o njegovom  angažovanju van niškog fakultata postaje kompletna.

Ništa manje nije važan i podatak da je više godina bio gotovo redovan gostujući profesor na univerzitetima u Varšavi, Haifi u Izraelu i nemačkom Erlangenu.

Iz međunarodne aktivnosti posebno je ponosan na jednogodišnju saradnju sa Evropskom bankom za razvoj (EBRD). Godinu dana nakon bombardovanja, kao ekspert iz oblasti termodinamike i procesne tehnike izabran je za član nadzornog organa na poslovima revitalizacije energetskog sistema Srbije nakon bombardovanja, u šta je EU uložila  60 miliona evra.

– Ovo angažovanje mi je posebno drago jer sam poziv dobio iz Evropske unije i najvećih evropskih eksperata u oblasti termodinamike- kao da pojašnjava Ilić.

 

* * *

O studentima iz Vranja govori sa posebnom pažnjom:

– Iskreno, nije moguće ne biti tolerantan prema Vranjancima, ali ne u onom smislu da im se poklonila ocena, jer za time nema potrebe. Oni su, zaista, đaci sa dobrim predznanjem, veoma aktivni na predavanjima i vežbama. Ogromna većina naših, pardon, iz mog kraja su izvrsni studenati, mada ima i onih drugih. Posebno nisam imun na dobre studente a slabijeg imovnog stanja. Oni me podsećaju na neko moje vreme, a tu čovek postaje sentimentalan, objektivnost počinje  da gubi bitku. Iskreno se trudim da budem uzdržan, ali  to ne ide lako.  Ma, ne može svako da bude iz mog kraja, a pogotovo ne iz Poljanice. Šta mogu, ne umem drugačije – u jednom dahu priča.

 I ne treba mu zameriti. Svako, uostalom, ima pravo na neku svoju slabost. A da li ljubav prema svemu što dolazi iz rodnog kraja može da bude slabost?

 

* * *

I kako to u životu obično biva, sve ima svoj kraj. Pa i jedna nadasve burna i dinamična karijera potvrđena u praksi mnogo puta kod nas, ali i u svetu. Grade Ilić, Poljančani, ekspert iz termodinamike, poliglota, profesor emiritus, prvog dana  oktobra odlazi u penziju. Ne u mirovinu, jer Grade to i ne može da bude.

 

 

 Maleri

 

Da je bio izvanredan  student govori i podatak da po diplomiranju odmah upisuje magistraturu, ali ga je mnogo malera i pehova pratilo do titule magistra tehničkih nauka. Magisterijum je upisao 1971, a magistrirao devet godina kasnije. Zašto?

Na beogradskom Mašinskom fakultetu upisuje posdiplomske studije iz termodinamike, kod poznatog profesora Šola. Odslušao je sva predavanja i sve ispite, položio i u „Jugostroju“ eksperimentalno dokazao svoje tvrdnje iz magisterskog rada.  I kada je sve bilo spremno –profesor Šol umire, što je značilo i zbogom sa magistarskom radom.

Iz istog predmeta dobija drugu temu kod prof. Brane Djakovića. To se dešava  1975. godine. I ponovo prekid – mora na odsluženje vojnog roka. Po povratku nastavlja rad i bilo je potrebno i praktično dokazati tvrdnje iz magistarskog. Za to je bila izabrana laboratorija pančevačke „Utve“ (procesna tehnika). I, nepremostiva prepreka: novac. Bila je poveća suma u pitanju koju nije mogao da obezbedi pa je morao da odustane. Naravno, bez eksperimentalne potvrde nema ni završnog magistarskog ispita.

I treća, sreća. Kod prof. Dobrosava Milinkovića, pred kraj 1977, dobija novu temu. Konačno, nije bilo problema. Sve je prošlo kako je trebalo da bude pre više godina.

– Magistrirao sam 1980.godine. Jeste da me je koštalo vremena i živaca, pa i para, ali konačno sam stigao do cilja, koji je vrlo brzo na matičnom fakultetu potvrđen, izabran sam sa asistenta.

 

 

DEDA

 

Od malena je pokazivao sklonost ka matematici, a za to je imao bar  dva razloga. Prvi, otac Sreten, seoski učitelj i potonji nastavnik matematike, drugi: deda Velimir, prvi račundžija u poljaničkom selu Roždace.

E, deda Velimir mu je, zapravo, bio prvi učitelj u životu.

– Već sa tri i po godine znao sam da čitam. Čitao sam i latinicu. Tablica množenja, za početak, bila je obavezna i svakodnevna lekcija kod dede. Naravno, kada se to savladalo posle sve lako ide. Sećam se prvog ispitivanja u životu. Komšinica Milunka bila je učenica četvrtog razreda. Jednog dana dođe i reče mi: „’Ajde kada se toliko hvališ, da te propitam“. „’Ajde“, pristanem ja. I krene ispitivanje. Množenje sa jednocifrenim brojevima je bilo uobičajeno lako, ali da bi se uverila koliko znam tablicu množenja upita me – koliko je sto puta sto? Desete hiljada, ja kao iz topa. I tajac. Milunka otrča do oca da proveri rezultat. I nije se vraćala. Valjda je stid bilo, ili nešto drugo, vrag bi ga znao.

Tako je Grade uspešno prebrodio prvo propitivanje.

I još jedna sličica u vezi sa matematikom. Na republičkom takmičenju iz ovog predmeta, tri godine za redom, imao je bolji plasman od svog  drugara iz Gimnazije, Miodraga Popovića, potonjeg  dekana Elektrotehničkog fakultete i prodekana Univerziteta u Beogradu. 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar