SMS



U utorak uveče u dve humanitarne akcije, koje su otprilike u isto vreme prenosile dve nacionalne televizije, sakupljan je novac za obolelu decu. Na stadionu JNA u Beogradu odigrana je utakmica sa koje je prihod od ulaznica išao za izgradnju Hematološkog odeljenja Dečije interne klinike u Nišu, dok se u sličnoj akciji novac sakupljao tako što su ljudi mogli da telefonom razgovaraju sa poznatima na Javnom servisu. U oba slučaja mogli smo da šaljemo i SMS poruke. Naravno, učesnici akcija, sportisti, umetnici i javne ličnosti uopšte, učestvovali su besplatno, oni iz inostranstva sami su i platili put do Beograda, svakako su i lično donirali neki novac, i sve ovo za svaku je pohvalu. Međutim, postoji i druga strana medalje koja govori o poremećenim i čudnim kriterijumima koji vladaju u ovoj državi, njoj samoj, ali i o nama, njenim rezidentima, altruizmu, humanosti i osećaju za tuđu patnju.
Najpre utakmica. Na stadionu se sakupilo manje ljudi nego kad Partizan igra derbi sa, recimo, nezgodnom Mladošću iz Lučana, što će reći najviše dve do tri hiljade gledalaca, iako su na terenu bile mnoge sadašnje i bivše fudbalske zvezde. Upadljivo je bilo i odsustvo navijačkih grupa “naših najvećih klubova” koji se, je li, onoliko zaklinju u klasične vrednosti. Na kraju utakmice objavljeno je da je putem SMS sakupljeno 50.000 evra, što znači da je poslato oko 60.000 poruka po ceni od 100 dinara! Skromno za zemlju koja ima više “poštovanih korisnika mobilne telefonije” nego stanovnika. 
Drugo, nije li najlogičnije bilo da se ovaj događaj upriliči u Nišu, ako se već pare sakupljaju za ustanovu u tom gradu?! Ima Niš lep stadion, a verujemo i ljude koji bi ga propisno napunili, računajući tu i žitelje čitavog juga Srbije. Svi oni ne samo da su željni ovakvih događaja, nego bi sasvim izvesno pokazali veći stepen društvene odgovornosti i humanosti od prestoničara.
Konačno, ono što sintetiše obe akcije je pitanje dokle ćemo decu da lečimo SMS porukama? Svedoci smo svakodnevnih apela za pomoć kako bi se nekom detetu spasio život jer nadležne institucije i fondovi ili nemaju para, ili imaju zakonske smetnje za plaćanje lečenja u inostranstvu, i pakla kroz koji prolaze mali pacijenti i njihovi roditelji dok čekaju uplate. A kad država tako ponekad i pomogne nekome oko lečenja, onda se to predstavlja kao bog zna kakvo postignuće.
Ista ona država koja dnevno sipa milione u propale firme, za plate svoje biroktije, za gluposti, čuda i pokore. Pa, koliko košta da se napravi 750 kvadrata jednog bolničkog odeljenja za decu (toliko je predviđeno u Nišu), ili da se neko dete pošalje na lečenje u inostranstvo a ne da mu život zavisi od SMS poruke?



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar