“Gradski” i “seljački” kadrovi



Ne možemo da se tako oslobađamo istaknutih kadrova koji su više od 20 godina izvršavali partijske zadatke i postigli određene rezultate pogotovu što ne vidi bolje kandidate od njih. Razmišljao sam kako da postupim posle ovoga a da ne dođe do nekog rascepa u opštini jer nam to nije trebalo da ponavljamo 1958. godinu. Samo sam nastavio da razmišljam koji su to kadrovi koji bi mogli da preuzmu te funkcije u određe-nom trenutku jer i iz gradske strukture kadrovi koji su ispod žita lansirali da od seljačkih kadrova ne mogu da dođu na određen položaj



 



Čedomir Trajković, nadimkom „Čemberlen“, diplomirani ekonomista, bio je jedna od najznačajnijih ličnosti Vranja u posleratnom periodu, jedan od kreatora „južnog privrednog čuda“, kako se u periodu 1960-1982 naš grad prepoznavao u bivšoj SFRJ. U  ovom feljtonu,, Čeda Trajković iznosi niz svojih sećanja na period kada je Vranje imalo svoju šansu, koju, nažalost, nije iskoristilo.
Trajković je rođen u Vranju 1932. godine, u staroj vranjskoj porodici i sa očeve i sa majčine strane. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a 1956. godine diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Skoplju. Nakon toga, obavljao je niz značajnih funkcija, privrednih i političkih u zemlji i inostranstvu. Jedan je od najznačajnijih svedoka i učesnika privrednog razvoja Vranja u posleratnom periodu, tako da će sećanja Čedomira Trajkovića značajno doprineti razumevanju situacije, političke i ekonomske u kojoj se Vranje danas nalazi. Posle izuzetno bogate profesionalne i političke karijere, Čeda Trajković sada kao penzioner živi u Beogradu, ali se, kako naglašava, ne odriče svog rodnog grada i porekla. To mu je bio i osnovni motiv za objavljivanje ovog feljtona.

U ovom periodu Vranje je bilo jako afirmisano i proglašeno za primer kako treba da se društveno političke organizacije ponašaju u preduzimanju mera za sopstveni razvoj,  pa zato imam potrebu da kažem sledeće: nismo se mi samo Simpom bavili nego i problemom drugih preduzeća koja su uspešno krenula, a pored toga činili smo velike napore da postojeća zanatska preduzeća podignemo na neki industrijski nivo proizvodnje. Činjenica je bila da se je sve usmerilo prema novim preduzećima a da su zanatstvo, trgovina i poljoprivreda bili zapostavljeni i mi smo trpeli dobre kritike za takav odnos.

KANTE, OLUCI, ŠPORETI

I pored izgradnje Fabrike obuće Koštana u Vranju su ostala još dva obućarska preduzeća, Zanatska zadruga Moda sa asortimanom koji se razlikovao od programa Koštane, i Obućarsko preduzeće koje je nastavilo da isključivo na zanatski način proizvodi obuću i počeli su da imaju problem na tržištu jer za takvom vrstom obuće nema više tražnje.

Kompletan tekst možete pročitati pretplatom na elektronsko izdanje „Vranjskih“ preko www.novinarnica.net

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar