PRODAJA DUGA (ILI, ČUVAJ PALČEVE)



Onomad u jednoj uglednoj firmi mobilnih operatera kupim mobtel. Eno je reklama firme na svim TV kanalima, ponuda, glava boli – slogan im je nešto kao – „tuku ko neće“. Pa ajde i ja, da me ne tuku, odem i kupim mobtel, cijena, prava sitnica, što rekao Sir Oliver.

Dan, dva, poče mobtel da trokira. Zoveš trajka, dobiješ petka, stižu neke bezveze poruke, nit’ znam ljude, nit’ brojeve. Žena mi napipa ono sokoćalo, pita, ko ti je bre ova što ti šalje ovakve poruke, nikako da objasnim, ne pali ono – nije to što misliš.



Da ne bi došlo do nedajbože razvoda ili nekakvih još gorih posledica, kao što je lomljenje palčeva, odem u ovdašnju ispostavu ugledne firme, da reklamiram njihov super sajber mobtel, sa kojim možeš, kažu, da komuniciraš sa vanzemaljcima.

Uzeše oni ono, gledaše, praviše, vratiše; kao, ispravan. Za dan – dva, ista priča. Dok žena čupa kosu, odnesem opet mašinu na reklamaciju. I tako su ga, da skratim, popravljali jedno pet – šest puta; kao onaj tišljer što je merio dasku, pa kaže – mamkata mu, triput ga kratam, i opet kratko. Obavestiše me, na kraju, da im se ne isplati da ga opravljaju jer bi to bilo skuplje od aparata a do kvara je došlo jer mi je isti, rekoše, imao kontakt sa vodom.



I ja dignem ruke. Kupim drugi od dilera, ovaj firmirani dam kučetu da se igra. Prodavcu napisah sitnu knjigu sa obaveštenjem da mi na pamet ne pada da platim račun.  Kad, jedan dan, zvoni mi fiksni telefon; neka riba. Dobar dan, dobar dan; ovde žljnjćšić, iz fajnenšel, jebem li ga kako dalje. O, baš mi je drago, izvolte…

Ma nemoj ti, veli, da se praviš blesav, nego da vratiš dug za mobtel, toliko i toliko. Čekajte, reko, nije toliko i toliko, nego samo toliko. Aha, kaže onaj umilni ženski glasić, samo se ti nadaj! Toliko si njima dužan, a toliko nama. Izvinite, reko, a ko ste vi ako smem da pitam? Pa mi smo, kaže ona džerima, žljnjćšić, još jedna ugledna firma, kojoj je ugledna firma kojoj si ti dužan, prodala tvoj dug. I da platiš, nemoj da sa igraš sa palčevima! Trebaće ti, za tvoju novinarsku rabotu.

Oteram ja ono u mesto rođenja, kad ti oni počnu da mi šalju ljubavna pisma na kućnu adresu, zovu mi ženu na posao, roditelje, zovu mi kuma i starejka, školske drugare iz osmoljetke. Dolaze ljudi, žale mi se, kažu, iz neki fajnenšel nam traže pare za nekakav tvoj telefon.

Kad, pre neki dan, baš u pristojno vreme, oko osam uveče, ponovo zvoni fiksni – aman, reko, ljudi, ko ste vi? Odakle vam moji podaci, odakle vam podaci mojih bližnjih, pa to i da razumem, ali odakle vam podaci i od mojih daljnjih? I s kojim pravom? Ona Ksantipa otuda, kida se od smešku. Pa se uozbilji – more, vraćaj pare, ili odoše palčevi! A samo da znaš, kamata je narasla.

I ja se u junačku nevolju setim Rodoljuba Šabića, poverenika za zaštitu podataka o ličnosti, i kad se ona karakondžula opet javi, ja sav usilan – e sad, će vidiš ti od Šabića!

Ko ti je taj? – pita ona otuda. Objasnim ja ko je baja Rođa. Aaa – kaže ona – pa dobro, možemo da se dogovorimo – evo ti na tr… na dve rate!

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar