Vranje je jedna velika porodica



Protiv sam svake vrste diskriminacije, kao i svi u našoj porodici

Vreme će sigurno suditi o nama i neki drugi ljudi govoriće o tome koliko smo doprineli životu, šta smo to vredno civilizacijskog pomena ostavili iza sebe i ovom gradu. Ja sada, u ovom trenutku, ne mogu čak ni da zamislim kakvu ćemo ocenu dobiti a kakvu smo zaista zavredeli



 



Protiv sam svake vrste diskriminacije, kao i svi u našoj porodici„Ljudi velegrada nemaju razumevanja za mere i proporcije malog grada. Misle da smeju da dođu, da stanu na trg i da se sa nadmoćnim smeškom osvrću, da im je dozvoljeno da se podruguju kućama i uličnoj kaldrmi, da, oni to često misle. Ali zar se stariji ljudi u malom gradu još uvek ne sećaju vremena, kada su kuće bile još manje a kaldrma još gora. Oni su doživeli uspon mesta“ – rekao je Knut Hamsun, veliki norveški nobelovac kontraverzne prošlosti, a kao da je govorio baš o mom Vranju.

***

Velika mi je čast što su „Vranjske“ odabrale mene, zajedno sa šest divnih prethodnika koji su dali svoj doprinos da kroz ovu rubriku govore o sebi i Vranju, da svi budemo svedoci nekog svog vremena proživljenog u Vranju, kroz Vranje ili o vremenu bez Vranja.

***

Jednog divnog letnjeg dana na ulici, pre nekoliko godina,  negde u centru, Saša Stojković, čovek kome se divim zbog svega što je učinio i čini za ovaj grad, rekao mi je kao odgovor na neku moju, sad se više i ne sećam koju, „aktuelnu“ čaršijsku brigu: „Ma, Beba, ne brinite, nisu oni Vranje i nikada neće biti. Vranje smo Vi, ja i svi oni ljudi koji ga čine onakvim kakvo Vranje jeste. Sve drugo je prolazno i zaboraviće se“.  Žao mi je što na papir ne mogu da prenesem i onaj njegov tako rečit pogled i intonaciju u interpretaciji čak i najobičnije rečenice, i misli koja vam u trenutku kada je izgovorena podari spokoj, umirenje i ojača volju za životom  baš takvim kakav jeste: čudnovatim, punim iznenađenja, muke i sreće, uspona i padova i opet uspona… Ja sam i pre toga znala. Moje Vranje su moji ljudi koji u njemu žive. Oni koje znam, oni koje nikada neću upoznati. Moje Vranje je sve ono što je dobro u njemu i sve ono što mu nedostaje i ono što možda nikada neće imati.

***

Vreme će sigurno suditi o nama i neki drugi ljudi govoriće o tome koliko smo doprineli životu, šta smo to vredno civilizacijskog pomena ostavili iza sebe i ovom gradu. Ja sada, u ovom trenutku, ne mogu čak ni da zamislim kakvu ćemo ocenu dobiti a kakvu smo zaista zavredeli.

***

Ako započnem sa Sokratom: Ja znam da ništa ne znam, znači znam najviše od svih, to je ono kuda vodi ovo moje pisanije.

O svom gradu  i o svom životu govorim uvek u sadašnjosti. Ne očekujem da bilo ko uradi nešto za mene i uvek sam ja ta koja činim i za sebe i za druge. Zvuči Kenedijevski i jeste tako. Surovo sam iskrena i govorim ono što mislim u privatnom životu, dok u poslu kojim se bavim definitivno jesam Maršal Rozenbergova „žirafa“. Moj suprug misli da kad bih i u poslu bila tako stroga i „opasna“ kao kad je porodica u pitanju, mnogi bi upoznali Bebu za koju ne mogu da zamisle da postoji.

***

Sa suprugom sam od svoje 18 godine, a u braku sam punu 21 godinu. Imala sam sreću da odmah upoznam čoveka sa kojim želim da provedem ceo život i da to bude izuzetno pametan, stručan i sposoban lekar, pre svega a potom i sjajan otac i životni oslonac našoj deci i meni. Živeti sa lekarom anesteziologom je posebna priča. Lagala bih kad bih rekla da to nije oblikovalo i moj i život naše dece: ćerke Anđele i sina Milana. Živimo sa osobom koja je u potpunosti predana svom poslu i svom lekarskom pozivu. Vrlo često nam se dešavalo, a dešava se i danas, da nas ljudi koje ne poznajemo zaustavljaju na ulici, u Pošti ili Banci dok smo u redovima, u marketima i zahvaljuju nam se i govore nam kako smo srećni što imamo Slavišu, kako je on divan čovek i doktor,  da im je spasio život, da su mu zahvalni i da će tako biti do kraja života. U početku  bila sam srećna i ponosna. Danas imam običaj da kažem, i to bez ikave ironije: „Blago vama što poznajete tog Slavišu. Mi njega ne znamo. I kod kuće, kada je sa nama, taj isti Slaviša je čovek koji je stalno u potpunosti predan lekarskom pozivu.” Otuda i moja neverica kad čujem suprotna mišljenja i iskustva i ponekad zaista mislim da živimo u nekim „paralelnim svetovima“ ; to ne umem da realno objasnim.

PROFIL
Zovem se Beba Kanački, to je jedino ime koje imam od svog rođenja. Rođena sam 30.11.1969. godine u Vranju. Nosilac sam Vukove Diplome i u osnovnoj i srednjoj školi. Bila sam proglašena za najboljeg đaka generacije, kasnije i za studenta generacije. Iženjer sam šumarstva, smer obrada drveta, imam Diplomu fakulteta za uslužni biznis, imam Diplomu Fakulteta poslovne ekonomije na studijskom programu Poslovne ekonomije master akademskih studija Univerziteta Edukons, od Mastera me deli odbrana Master rada na temu revizije finansija u Zdravstvenom centru Vranje. Sve svoje fakultete završila sam sa prosečnom ocenom višom od 8, i dplomirala sa ocenom 10. Ponosna sam na svoje klasično obrazovanje, ali i na sve brojne edukacije i usavršavanja koje sam pohađala radeći najpre kao novinar a potom kao PR menadžer u Zdravstvenom centru Vranje. Majka sam dvoje dece Anđele i Milana i oni su moj najveći uspeh.

***

U kući gde je humanost i pomoć drugome u nevolji osnovna maksima, naša deca i nisu mogla da budu drugačija od svojih roditelja.  Vaspitavali smo ih na principima solidarnosti i demokratije. Ja sam učesnik „Plišane evolucije“, nakon martovskih demonstracija 1991. godine, a potom i studentskih protesta. U to vreme sam bila student u Beogradu i zaista verovala da se borim za bolje sutra. Prvo razočaranje doživela sam kada sam na radiju čula otvorenu svađu između tadašnjih najvećih opozicionara, Zorana Djinđića i Vuka Draškovića, gde su se oni prvi put otvoreno suprostavili i verbalno sukobili ne birajući pritom reči i ne vodeći računa o onima koji ih slušaju. Bilo je to poput nekog velikog šamara nama, koji smo verovali u njih, da će se zajedničkim snagama sa narodom iza sebe izboriti za demokratiju. Tada sam naučila da nema koristi od svađe, naučila sam mnogo o lažnim argumentima koji se vrlo često provlače kroz sva ubeđivanja, a naročito sam postala alergična na ad miseri cordiam, lažni argument koji treba da izazove sažaljenje kod onoga koji sluša, a tako je čest u svim našim diskusijama koje godinama vodimo u Srbiji bez ikakvog pozitivnog rezultata.

***

Od tada sam mnogo trezvenija i moj jedini cilj je da se uvek, svuda i na svakom mestu borim za demokratiju, za poštovanje svih ljudskih prava i sloboda. Protiv sam svake vrste diskriminacije, kao i svi u našoj porodici. Poštujemo sve slobode kao najviše vrednosti i tekovine ljudske civilizacije. Zato je moja porodica –  moje Vranje i moj veliki uspeh. Ćerka Anđela studira švedski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu i sjajan je student. Nije bez razloga odabrala ovaj jezik i kulturu zemlje čiji je on osnovno obeležje. Švedska je neiscrpna inspiracija za sve nas koji verujemo da ima pravednog, uređenog i društva sa najvišim standardima ostvarenih ljudskih sloboda. Njena ambicija je da, ako to bude moguće, a ne sumnjam da hoće, doprinese da i tamo gde je sve tako dobro, bude još bolje. I to je moje Vranje. I kada je letos bila mesec dana u Švedskoj, u Sundsvaldu, čitala bez problema note i svirala na klaviru njihove stare narodne pesme iz 12. veka zahvaljujući muzičkom obrazovanju koje je dobila u našoj vranjskoj Muzičkoj školi „Stevan Mokranjac“, i to je bilo moje Vranje. I Vranje je u svom najboljem svetlu tada bilo u Švedskoj, rame uz rame sa Vojčehom iz Poljske, iz Želazove Voli, rodnog grada velikog Šopena, sa Lorenom iz  Kolumbije i sa  mladim ljudima iz celog sveta. Sin je upisao Pravni fakultet u Beogradu i brucoš je.  I to je moje Vranje i ponosna sam na svoj grad i svoje dete.

***

Ima mnogo toga u ovom gradu što je dobro, a što mi prihvatamo tek tako, zdravo za gotovo.  A nije tako. Ja želim da sve što učinim danas bude dobro, bolje i onda je to dobro za sve nas. Carpe diem moja je misao sa kojom se svakodnevno budim i počinjem dan. Tako i živim. Moje delovanje na poslu, van njega, kroz udruženja i grupe kojima pripadam ima za cilj da činim dobro: malo, sitno, veliko ili mnogo veliko, onoliko koliko mogu. I nikada neću da odustanem u toj nameri.

***

Vranje je kao jedna velika porodica. Spoj modernog i starinskog, i meni je sve to danas Vranje, Vranje u sadašnjosti. Meni je i Vranje kad se ja „ubijam“ praveći „selfije“ i kad to mog supruga beskrajno nervira, a ja ne prestajem. Vranje mi je i što mi deca ne dozvoljavaju da imam svoj fejsbuk profil, pa kažu: „ Ti si se udala i gotovo je, šta će ti to?“

***

 O mestu na kome radim mogu s pravom da kažem da je u mnogo čemu najbolje u Srbiji. Mogu da budem ponosna na Vranje koje je primer svim gradovima u Srbiji, recimo u načinu na koji se angažuje u borbi protiv trgovine ljudima. Više nismo samo primer dobre prakse, sad smo već postali blago nedostižni. Iskreno verujem da će to doprineti da Vranje bude zaista bezbedan i slobodan grad. Ponosna sam na sve mlade ljude u ovom gradu koji su angažovani i na različite načine se bore da ukažu na negativnosti, da se čuju i javno govore i delaju za opšti boljitak. U njima vidim našu istinsku i pravu snagu, našu stvarnu vrednost.

***

Završiću kao što sam i počela, citatom velikog Knuta Hamsuna, iskreno se nadajući da ćemo se  svi mi koji volimo Vranje pronaći u njemu i učiniti sve da naš grad bude bolje mesto za život:

„Tako dakle i mali gradovi imaju svoje veličine, svoje čvrsto utemeljene kuće sa otmenim sinovima i kćerima, svoju nepromenljivost i svoj ugled. I mali grad zavisi od svojih velikih i prati sve sa živim učešćem; dobri stanovnici malog grada brinu se upravo na taj način o svojoj sreći i nesreći, žive pod zaštitom moći i tako prosperiraju. A tako i treba da bude“.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar