Nisam čovek prošlosti



Godinama unazad na finalu Lige šampiona, Motorom na roštiljijadu, EXIT i Guču

Navijač sam regionalne saradnje. Pa vidite da i premijer Vučić predlaže ukidanje rominga izmedju zemalja u regionu (Srbije, Albanije, Bosne i Makedonije) a uskoro će i premijera Albanije da ugosti. Sa „vrha“, mi u „podnožju“, a na Koridoru 10 i dalje se bavimo glupošću a ne svojom perspektivom



 



Godinama unazad na finalu Lige šampionaZašto svaki ovakav tekst treba prvo da nas vrati u prošlost, da bismo mogli da razmišljamo o budućnosti? Budućnost, kako kažu, nemamo, a prošlost je taj neki temeljni osnov na kome počivaju i naše današnje, ali i one prošle razlike.

Nisam čovek prošlosti. Mada je poštujem. Jesam čovek budućnosti. No, ona me razočarava u zemlji kojoj pripadam i u kojoj sa svojom porodicom živim. Tu se smešta moja mala nada, nemali nespokoj i neizvesnost: šta i kako sutra?

Ili, da živimo svi mi od danas do sutra. To, izgleda previše daleko, besperspektivno i mučenički opasno.

Zemlja Srbija u dugogodišnjoj konfliktnoj tranziciji kao da nema snage za „male“ ljude ovde na jugu Srbije, a kad to kažem mislim na naš Pčinjski okrug od Bosilegrada, preko Surdulice, Vladičinog Hana, Trgovišta, Vranja, Bujanovca i Preševa.

PROFIL
Nedžat Behljulji rođen je 29. maja 1967. u selu Lučane, gde i sada živi. Tu je završio osnovnu školu, srednju u Bujanovcu, a Višu komercijalnu  u Sarajevu.
Prvo radno mesto mu je komercijalista u fabrici keramike u Kosovskoj Kamenici, zatim radi kao trgovački putnik „Toze Markovića“ iz Kikinde za Kosovo i Makedoniju, pa kao predstavnik Cementare USJE iz Skoplja za Srbiju i Kosovo. Kompaniju „Elhan komerc“, sto odsto u porodičnom vlasništvu,  osnovao je 1990. Vlasnik TV Spektri u okviru firme, a trenutno je angažovan u Lokalnoj kancelarija za ekonomski razvoj u Bujanovcu.

Sećanje na prošla vremena za mene je „noć“. Svitanje je „neizvesnost“. Pa sve izgleda kao u knjigama Ismaila Kadarea, Orhana Pamuka, ili Dobrice Ćosića i Vladislava Bajca – „put kojim hodamo i na kome stalno idemo bez putokaza“, za one neke bolje dane.

***

Sa mnom ljudi, moji sunarodnici Albanci, ali i prijatelji Srbi, diljem ove naše zemlje različito komuniciraju. Mnogi pamte te konflikte iz 2000. godine. Čeprkaju po onome što se zove „uteha pozicije“. Ja ne odustajem od kritike vremena u kome živim i radim, a skoro tri decenije nisam „na margini“.

Moj posao je biznis. A, biznis ne poznaje granice. Radio sam sa velikim kompanijama iz Srbije, manjim sa Kosova, Makedonije, Albanije, Bugarske, Grčke i Turske. No, to se ne meri novcem, već poštenim, profesionalnim poslovnim odnosom. I, danas je tako. Možda manje. Žao mi je što smo mi, privrednici sa juga Srbije, Albanci, Srbi, Romi izgubili (ili i dalje gubimo) tržište nakon proglašenja novih država oko nas.

Jedna nesreća s početka 2000. godine donela je drugu. Pobedio je konfliktni antidijalog, a ostale „veze“, koje se sve češće svode na sumnju i nepoverenje. Zbog toga sam tužan, ali nisam kao Albanac ponižen i nemam nameru da prihvatim prevare i manipulacije, ma sa koje strane da dolaze, a njih ima i sa jedne i sa druge strane.

U tom rasponu, nekakvog mog „raspeća“ bio sam hapšen u akciji „Sablja“, nakon ubistva premijera Zorana Djinđića, koliko da ta famozna hajka na nedužne ljude ne bude jednonacionalna već multietnička. Bio sam „narodni neprijatelj broj 1“ u Vladičinom Hanu kada sam proglašen za kupca Industrije građevinskog materijala „Balkan Brik“, a ta odluka kasnije poništena. Kao Albanac nisam smeo to da činim u vreme vlade Vojislava Koštunice, a izgubio sam ne samo ja, već i moji prijatelji iz Vladičinog Hana; prestala je da postoji firma od 280 radnika i – nikom ništa!

Došli smo preko Bujanovca i Vladičinog Hana do Strazbura. Tih političara više nema. Nema ni radnika u hanskoj ciglani. Nema proizvodnje. Nema zarada. Nema mog interesa kao poslodavca, ali ima sistemske gluposti, a na štetu ljudi sa juga Srbije. Albanci ne mogu biti Srbi, Srbi ne mogu biti Albanci, ali kada se živi na zajedničkom prosotru države Srbije onda je to „administrativna bolest“ politike, koja samo može da priziva stres, bolest i nemaštinu. Valjda se to vidi svuda od Preševa do Bosilegrada.

***

Osnovao sam RTV „Spektri“ kao elektronski medij na albanskom jeziku. No, to nije medij samo za Albance. To je televizija koja se bori protiv primitivizma svih nacionalnih boja. Bujanovac je bio na margini i vlasti u Beogradu i Prištini, ali i Evropske unije. Vreme je radilo protiv nas. A zašto smo to dozvolili?

E, tu sam video moć i snagu medija, kao privatni preduzetnik sa ne malim iskustvom. Novac kroz medije „curi pomalo“, ali to je deo moje savesti. Ćutanje ubija i ne daje nadu. Kritika je određena količina potrošnje nemoći, a „konflikt“, ma koje vrste on bio, može da bude koristan, ako iz njega izvučemo korisne pouke. Jesmo li to uradili do sada? Čini mi se da smo propustili da kapacitet određene slabosti pretvorimo u prednost. Žao mi je zbog toga i mislim da bi nas više cenili ljudi iz medjunarodne zajednice, pre svega EU, USAID, PROGRES, HELP, koji žele da nam pomognu,a mi samo živimo u borbi „sami protiv sebe“, i na svoju štetu.

***

Ušao sam u politiku svesno, da upoznam „njih“ iz bliza. Sa jasnom idejom da nisam „jeftin čovek“. Od mene mogu da imaju korist svi u Bujanovcu, ali i na jugu Srbije, i pomalo je čudno što imam veće prijatelje u biznisu, medijima, politici  (kao jedan od osnivača Demokratske partije aktuelnog predsednika Opštine Bujanovac Nagipa Arifija), među ljudima u Beogradu i drugim gradovima nego li u svojoj matičnoj sredini; velika ljubomora vlada, sve se oprašta ali uspeh nikako. Štrčim, pa kao da hoće mene, iako imam malo kose, da  dodatno podšišaju. Da ostanem možda bez glave, jer previše znam, a ko zna i pozitivno misli kao da je nepoželjan u ovim našim krajevima.

***

Motorom na roštiljijadu, EXIT i GučuŽivimo u vremenu koje nije nimalo lako, ni za Albance sa juga Srbije, ali ni za ljude u svih sedam opština Pčinjskog okruga. Navijač sam regionalne saradnje. Pa vidite da i premijer Vučić predlaže ukidanje rominga izmedju zemalja u regionu (Srbije, Albanije, Bosne i Makedonije) a uskoro će i premijera Albanije da ugosti. Sa „vrha“, mi u „podnožju“, a na Koridoru 10 i dalje se bavimo glupošću a ne svojom perspektivom. Ne mislim da neki od Albanaca treba da ne plaćaju struju, ali želim da ova tema bude u fokusu medija kao posledica manjkavosti „ekskluzivnih“ priča za pojedine medije, tekst u rangu atrakcije „zida smrti“, kako je to nekada bilo na vašarima. Politika nije vašar, ali neki novinari i njihovi poslodavci trče da pobegnu od realnosti. To nam neće doneti dobro, ni nama Albancima, ni Srbima, ali ni ljudima u Skoplju, Prištini ili Tirani.

***

Svaki pojedinac, ma bio on Albanac, Srbin, Rom ili Bugarin ovde na jugu Srbije mora da bude borac protiv svakog oblika organizovanog primitivizma, i u politici, i u medijima, i u javnim nastupima. Profesionalizam je čudo. No, ima i ljudi koji u stanju ponižavajućeg stanja novinarske profesije srljaju da bi bili u novinama. To nije dobro. A, pogotovu za naš region može da bude krajnje opasno. Primećujem da je takvih slučajeva sve češće, i da pojedinci želeći da budu „žrtve“, pokušavaju da budu „heroji“. Za to nema razloga i to govori o njima samima, a na štetu običnih ljudi koji čitaju štampu.

Mentalna higijena nije čitanje tabloida, već običan razgovor sa političarima, novinarima, glumcima, kao i čitanje kvalitetnih knjiga.U tome mnogi, pa možda i ja sam, često ne uspevam, ali se trudim da bude drugačije.

***

Moja porodica je moj ponos. Za nju živim. Otac dvojice sinova i jedne kćerke, svo troje studiraju u inostranstvu. Stariji sin je dobio stipendiju od poznatog svetskog brenda proizvođača građevinskih alata BOSCH, a mlađeg sina stipendira „Youtube“; počeo je da radi za njih, a angažovan je honorarno u jednoj nacionalnoj TV u Makedoniji; kćerka laganije studira i ne  trudi se kao sinovi. Supruga mi je iz Skoplja, u poslednje vreme više živim u Skoplju nego u Bujanovcu. I tamo imam neki biznis,ali ne ide tako dobro.

***

Ipak, cenim svoje slobodno vreme, hobi i rekreacije su nešto u šta  nikome ne dam da mi se meša, a kamo li da mi uskraćuje; ribolov i lov su nešto zbog čega i posao ostavljam za sutra, a moj „harley“ motor čini mi bližim leskovačku roštilijadu, Sabor trubača u Guči, EXIT u Novom Sadu, trke Formule 1, finale Lige šampiona ma gde se igralo. Nekoliko godina zaredom sa drugarima bajkerima idem u Guču i na EXIT, nas šestoro, sedmoro, ture obično traju onoliko koliko  trajali i ti događaj. Spavamo po šatorima, gde nas zatekne noć, to je deo mog avanturističkog duha, isto kao i spust niz Taru.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar