Ne vreme, nego nevreme



Kutija zvana radio

Osmehujem se, dok me talasi sreće preplavljuju. San prestaje, a ja bacam pogled u osmu škrinju. U njoj Nušić naš nasušni! Aktuelniji nego ikada



 



Kutija zvana radioBelilo praznog monitora na laptopu zaslepljuje mi oči. Šta da napišem? Kako da počnem? ,,Teže je pisati nego orati“, rečenica Bore Stankovića mi prolazi kroz glavu.

***

I zaista je tako. Treba da otvorim sve škrinje sećanja i na papir stavim ono što mislim i što mi leži na duši. Da upakujem u priču, koja će imati smisla i dopreti do onih koji će čitati ove redove. A šta danas zapravo ima pravi istinski smisao, kada su logika i zdrav razum kapitulirali, predali se pred onim što nam se svakodnevno dešava. Dovedeni smo u stanje apatije, i to ono najgore, ali krivica je u nama, što smo na to dobrovoljno pristali. Ukrcali smo se na Titanik, ali za razliku od onih nesrećnika koji nisu znali šta ih čeka, mi to dobro znamo. Zato ću za ovu priliku radije otvoriti škrinje svojih sećanja, čisto da ne potonem odmah jer to nije u mojoj prirodi.

***

Na dnu je ona iz detinjstva, ona kojoj se najradije vraćam. Odrasla sam u Ulici Bore Stankovića, gde se odigrao najlepši period mog života. Sećam se ,,okršaja“ između dece iz gornjeg i donjeg dela ulice, kada smo se kao navodno tukli, a naši roditelji u ime primirja popili po koju čašicu rakije na klupi ispred kapija. One su tada bile svetinja, mesto okupljanja i nezaboravnih druženja. Nismo strahovali da je primirje prividno i da ćemo zbog svojih nestašluka dobiti batine od žestokih momaka. Bilo ih je i tada, ali su bili benigni za razliku od ovih današnjih. I samo zato sam srećna što su izmislili mobilne telefone jer mogu  sa sinovima da se čujem u svako doba, mada se nerviram što i u gluvo doba noći ponekada njegov zvuk para tišinu u stanu. I što je Fejsbuk današnjoj generaciji postao najbolji prijatelj. Mi smo odrasli  ne u virtuelnom svetu, već stvarnom, tačnije  na ulici, ali nas ona nije vaspitala, već roditelji pod čijim budnim okom smo postajali ljudi. I neizbežnih učitelja, nastavnika i profesora, čije se imena i dan danas, sa strahopoštavanjem izgovaraju. Naučili su nas šta su prave vrednosti i za razliku od nekih današnjih bili pravi prosvetitelji, prozori u svet, ali ne kiča, poltronstva i snishodljovosti prema viđenijim roditeljima.

PROFIL
Vesna Miletić rođena je 21.maja 1966. godine u Vranju, gde je završila osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirala je 1990. godine na Pravnom fakultetu – odsek novinarstvo u Skoplju, nakon čega je počela da radi u Radio Vranju. Funkciju prvog urednika Televizije Vranje obavljala je u periodu od 1995-2000. godine. Bila je koautor emisije „I vrata škripnaše“ koja je na Festivalu udruženih radio stanica Srbije održanom 1995.godine u Peći dobila prvu nagradu radijskih stvaralaca. Za televizijsku dokumentarnu reportažu „Bez krivice kriv“ čiji je koautor bila, pripala joj je  prva nagrada 2001.godine na Festivalu u Soko Banji. Od 2003.godine zaposlena je u Gradskoj upravi Vranje, gde je obavljala posao šefice kabineta gradonačelnika, a potom Službe za odnose s javnošću. Autor je knjige ,,Život sa šifrom C“.

***

Otvaram drugu škrinju u kojoj su naslagane uspomene iz Gimnazije i fakultetskih dana. I ona je puna radosti, ali i tuge zbog ,,nesrećne“ ljubavi ili dobijene petice na ispitu. Dok stavljam tačku na rečenicu, zvoni mi mobilni telefon, a na displeju je ime starijeg sina. Polaže težak ispit, u panici je jer hvata uslov za treću godinu. Tešim ga da će sve biti u redu, da je i meni bilo tako. Odgovara mi da se pokajao što je upisao državni fakultet i da bolje prolaze oni koji su diplomirali na nekom odeljenju nekog od brojnih privatnih ,,visokoobrazovnih ustanova“. U trenutku ne pronalazim reči da mu odgovorim jer znam da će me matirati, što i čini. ,,Kad završim, moraću da se učlanim u neku stranku kako bi se zaposlio. I to neće biti dovoljno jer moram  da imam nekog jakog iza sebe“, kaže mi. U pravu je, ali znam da će ga proći nervoza, kao što znam da će i otići iz zemlje ako mu se ukaže prilika. Ja ga sigurno neću sprečavati.

***

A u trećoj, zapravo prvoj i najvrednijoj škrinji su oni moji sinovi, koje sam odgajala uz pomoć supruga, majke, svekrve… Nisam bila stroga, ali se istorija ponovila, kada je jedan od sinova ,,pozajmio“ lego kocke. Imao je tada pet godina, ali se seća mamine ,,nežne ruke“. Još sam ,,finija“  bila kad nije na vreme došao kući iz škole. To  neće zaboraviti, kao što nisam ni ja svom ocu propuštanje kroz šake, što je činio samo kada ,,debelo“ zabrljam. Danas sam mu zahvalna, a iz ponašanja i postupaka svog sina znam da je i on izvukao pouku iz lekcije. Preležali smo sve dečje bolesti, a oni su već izgrađene ličnosti, koje imaju svoj stav i svoje JA. I od mlađeg vrlo često čujem da sebe ne vidi ovde i da će se otisnuti. Ako sam nešto naučila za sve ove godine to je da decu ne treba sputavati. Svako krči svoj put i gradi život. Možda će uspeti, pogrešiće nekad, kao što sam i ja, ali to je život. Moja uloga sada je svedena na to da im budem mirna luka, kada ih zapljusne talas  životne borbe.

***

I četvrta škrinja mi donosi lepe uspomene. Samo deset dana od diplomiranja profesionalnu karijeru sam započela kao novinar u Radio Vranju, radeći od jutra do sutra. Nije mi smetalo. Naprotiv, uživala sam jer mi se ispunio dečji san. Kako je to lepo vreme bilo, kada sam ,,ušla u kutiju” zvanu radio. Niko te ne vidi, ali te svi čuju. Kada se samo setim glasa Pere Tumana i njegove duhovitosti, pa bonova za topli obrok i nezaboravnih doručaka u Zanatskom domu! Te 1995.godine formirana je  i Televizija Vranje, a novorođenče je trebalo naučiti da puzi, zatim hoda… Kao u onoj ,,Ljubavnoj“ od ,,Parnog valjka“. Odrastali smo zajedno jer o televizijskom novinarstvu niko ništa nije znao.  I kad je koliko-toliko stala na noge, donosim odluku da napustim novinarski posao i pređem tada u Opštinsku, sada Gradsku upravu. To je bio moj izbor i samo moja odluka. Veliki teret i odgovornost koje sam preuzela radeći kao šef kabineta gradonačelnika, nosila sam što sam bolje znala i umela.

***

Peta škrinja je mračna jer dobijam najgoru dijagnozu. Oči u oči sa smrću, ali sa velikom željom da pobedim, i da živim zbog sebe i onih koji me istinski vole. I dok sam vodila najveću borbu desio se preokret u meni. Počela sam da na život gledam drugačije i  uživam u svakom danu. Shvatila sam gde sam pogrešila, ali od kajanja nije bilo vajde. Bilo je i tada onih koji su se trudili da mi otežaju novu šansu koju sam dobila, ali se nisam dala. Nikada, ali nikada mi neće biti jasno kolika je jaka doza malograđanstva, licemerja i zla u pojedincima, koji su bolje od mene znali kako sam, šta sam ručala, gde se nalazim. Ali to su neki novi Vranjanci. Oni pravi su otišli, a oni koji su ostali povukli su se. Kao da su digli ruke pred najezdom onih kojima ništa nije sveto. Tada sam se i uverila da su životi u ovoj državi jeftini, da ne vrede ništa, ali i da ima pravih profesionalaca i humanih ljudi. Doduše, vrlo su  retki i upravo oni ulivaju nadu da nije baš sve izgubljeno. Samo se plašim da se ne predaju i odu u beli svet, gde će biti istinski cenjeni. E, tada nam zaista nema spasa.

***

I evo me kod šeste škrinje. U njoj jedan novi svet, svet koji još gradim. Zadržali su se neki meni dragi ljudi, ali i ima i novih koji unose pozitivnu energiju. Fizički sam tu, ali ne živim u Vranju. Ne udubljujem se u ono što mi vređa inteligenciju, pa zato vrlo retko čitam novine i gledam televiziju. Od toga mogu samo da opet zaglavim i upadnem u provaliju. Da bih to izbegla šetam, čitam knjige i slušam muziku. Neko će pomisliti da sam se predala, ali nisam. Nova ja, na život, pojave, ljude, gleda iz drugačije perspektive. Životno iskustvo i breme koje nosim učinili su svoje. Niko nije vredan mog nerviranja i nemam puno strpljenja za one koji to ne zaslužuju. Izuzimam svoju decu i sve mlade ljude. Nažalost, i oni su deo ovog ne vremena, već nevremena koje nikako da prestane. Vukašine, zato ti dajem  kolegijalni savet da promeniš ime rubrike u ,,Ljudi u nevremenu“.

***

Ako ste pomislili da je ovo kraj, prevarili ste se.

Sedma škrinja satkana je od snova. Jedino što ne mogu da mi zabrane je to, da sanjam. Jeste imaginacija, ali šta fali, kada je i većina u stvarnom svetu prinućena da glumi, smeje se kad im nije do toga, odobrava ono za šta zna da nije dobro, ćuti plašeći se osvete. U mom snu, u ovom trenutku, na brodu sam, ali ne Titaniku. U društvu  dragih ljudi obilazim italijansku obalu. Uživam jer obožavam putovanja. I mogu da ih priuštim od plate, kao i svojoj deci. Stariji sin je završio fakulet i našao posao u struci. Bez partijske knjižice. Mlađi se sprema za borbu sa ispitima, rešen da se vrati u rodni grad. Čitam novine u kojoj je glavna vest ostavka jednog ministra zbog nepotizma. Uključujem i televizor, a dnevnik počinju vešću da je pronađen lek protiv raka.

Osmehujem se, dok me talasi sreće preplavljuju.

***

San prestaje, a ja bacam pogled u osmu škrinju. U njoj Nušić naš nasušni! Aktuelniji nego ikada.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar