U dobrom ritmu



, Naslednica: unuka Nina

Treba reći da bajkeri tamo nikome ne smetaju. I stariji kamperi čak učestvuju u veselju. U gradu, glavna ulica služi kao poligon i pista za defile, parkiranje, akrobacije i pozitivno trošenje negativne energije. Policije nigde na vidiku. Rade svoj posao, ali neupadljivo, nenametljivo, diskretno i bez iritiranja bajkera



 



Po uhodanom ritmu, bez mnogo priprema i planiranja, palim “bembaru” i polazim oko 11,00 casova 5.juna. Važna čovekova odlika je potreba za skitnjom. Za kreativnu skitnju i putovanje nemam nikada opravdanu prepreku ili zabranu. Neki kažu “i ja bih, ali moram prvo ovo, ono… imam ovu obavezu”. Oni izvan motociklizma, za mene su normalci. To su oni koju nađu 1001 razlog da ostanu kod kuće. 

DOBRI GRČKI PUTEVI

Svracam na pumpu, tankujem gorivo i pijem kafu za srećan put.

Preko graničnog prelaza Preševo, vozim ka Velesu, Prilepu, Bitolju. Blagi povetarac miluje i hladi motor koji besprekorno prede i guta kilometre. U Bitolju pravim pauzu za ručak. Obilazim bivšu kasarnu JNA ( tu je moj otac služio vojsku i zamolio me da je obiđem i fotografišem ). Obilazim i centar grada.

Nastavljam dalje ka grčkoj granici. Na izlazu iz Makedonije, ljubazna i raspoložena za šalu, makedonska carinica,  poziva me iz kolone i uz minimalnu kontrolu, bez čekanja, dozvoljava da nastavim put.

Dobrim putevima, preko Florine i Kazani, vozim do Gravene. Još je dan, mogu još da vozim, ali odlučujem da prenoćim i odmorim, jer nemam potrebe da žurim. Povoljna cena u motelu, ljubazan vlasnik koji govori srpski. I to su razlozi za noćenje. Uz skromnu večeru, razgovaramo do ponoći, kad se zatvara restoran motela. Budim se sa kišom. Doručak, i uključujem se na autoput i pravac Janjina preko Metsova. Svraćam u Metsovo (naseljeno Vlasima, a dosta stanovnika govori srpski ). Točim najskuplji benzin (1,86 evra litar). Upoznajem vlasnika hotela koji je enterijerom opremio naš Simpo. Posle prijatnog razgovora i kafe, starim putem vozim desetak kilometara do petlje, na kojoj se uključujem na novi autoput za Janjinu i dalje Igumenicu. Dvoje Grka sa “bembarama”, pridružuju mi se. Očigledno, i oni idu na skup, voze istom brzinom, pozdravljaju i turiraju.

Oko 14,00 sati stižem ispred kampa Drepano. Plaćam ulaz, dobijam traku raspoznavanja, značku, majcu, rakiju (grčku cipuru). Ulazim u odlično uređen kamp, nameštam šator pored ograde i plaže i  odmah, nakon presvlačenja, upoznavanje okoline, Igumenice i kampa. Svaka cast organizatorima. Sve na nivou i u znaku bajkera.

Naslednica: unuka NinaAkrobacije, bajkerske igre, takmičenja, pozitivne ludorije, veselje, pesma i srdačnost ( i u kampu i u gradu ) su odlike ovog moto skupa.

Nema mesta za dosadu.

U subotu idem trajektom na Krf. Obilazeći ostrvo i grad Krf, razmišljam o našim starim, u prvom Velikom ratu, kada su ovde stigli pešice. U Srpskoj kući saznajem ono što dosad nisam zanao o Krfu, našim starim ratnicima i istoriji.

Na trajektu srećem bajkera iz MC Srem iz Sremske Mitrovice, Ace iz Velesa i Peđu iz Arilja. Po običaju žure, u kampu nisu proveli više od pola sata, pozdrav i nastavljaju svojim putem. Verovatno da bi negde stigli, a ne uživali. No, poštujem svačija shvatanja.

Ja nastavljam u svom ritmu. Skup traje do ponedeljka. U nedelju prozivka prisutnih predstavnika klubova, dodela zahvalnica i glavni koncert, do duboko u noć, na prelepoj i prepunoj plaži Jonskog mora.

Kao znak zahvalnosti što sam jedini iz Srbije bio prisutan na skupu od prvog do poslednjeg dana, što sam učestvovao u bajkerskim takmičenjima i igrama kao svojevrsni ambassador bajkera iz svog grada i zemlje, dobio sam skroman pehar, sa posvetom 33. grčkog nacionalnog moto skupa.

Treba reći da bajkeri tamo nikome ne smetaju. I stariji kamperi čak učestvuju u veselju. U gradu, glavna ulica služi kao poligon i pista za defile, parkiranje, akrobacije i pozitivno trošenje negativne energije.

Policije nigde na vidiku. Rade svoj posao, ali neupadljivo, nenametljivo, diskretno i bez iritiranja bajkera.

DOČEK UNUKE NINE

Zbog sitnih zdravstvenih problema, obraćam se lekaru koji u kampu sa ekipom dežura. Vrlo ljubazni i profesionalni, rešili su moj mali problem.

Skup se završava u ponedeljak. Posle pozdrava, oko deset sati, napuštam kamp i krećem put naše male Srbije. Odličnim autoputem vozim ka Solunu. Kod mesta Kazani, pravim pauzu, sipam gorivo ( cena 1,37 eura ) i obilazim lokalnu pijacu. Neki je verski praznik, te je sve veselo, kitnjasto. Trguje se, šeta i slavi na svakom koraku. Ručam i sladim se super kolačem. Na punpi mi prilazi grčki policajac na motoru. Vozi suzuki “bandita”. Pita me da li imam neki problem. Nema problem, kažem, nekako se sporazumevamo i ćaskamo, objašnjava kako da se uključim na autoput i želi srećan put.

Vozim do granice sa Makedonijom. Tankujem u mestu Bogorodica, za novac koji je preostao.

Svraćam kod rođaka u Demir Kapiji, na preko potrebnu kafu. Odatle, bez stajanja dolazim u Vranje.

Kao i uvek, dočekuje me, mašući s prozora, unuka Nina. Pomaže mi na svoj način da se raspakujem. Sa ukućanima sređujem utiske, delim skromne poklone, ne skrivajući radost i zadovoljstvo.

Svi imamo obaveze, ali za uzvrat dobijam neočekivane uspomene, doživljaje, novosti i poznanstva.

Sretno bajkeri i mnogo bezbednih kilometara.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar